NAJPOPULARNIJE ŠIBENSKE RIČI NA IN: Od inbotije i inbrokite do intaulavanja

Ovin stinama iz Doca ne triba inkarat, ma neće proći puno vrimena, i eto nan fureštog, šta će se na njih intaulati

Iz ultime verzije Velikog rječnika šibenskih riči (koja bi ka libar na dar triba  izaći prid Uskrs, uz Šibenski list) prinosimo ovih naških 20 riči, šta su pucale o' zdravja i sriće još do prija 20-ak lita, a sad ih vata debuleca i nema in spasa.

Inbotija – od tal. imbottire, podstaviti, vatirati; zimski pokrivač od vune ili perja

Inbrokita – od tal. bronchite, bronhitis; uvati čovika kad skvasi postole, prikladi se i neće da dva dana stoji kući na miru (prija se nije znalo za viruse!), nego i s febron iđe vanka, pa mu se sve otegne i more baciti i na pluća

Incukati se – smesti se, pa stati u mistu i ne znati naprid

Indoravati – prama tal. pohati, dok se ne pozlati; najboja je za indoravanje pupa od tuke, pa onda od pilića (ako je beštija  naša), pa tek onda od teletine

Infišati – prama tal. umisliti na bolest, ili da ko koga prati, ili u kakvo zlo i ludost; to u šta inšenpjano čejade infiša zovemo infišacija

Infetati se – prama tal. zaraziti se

Infotati se – prama tal. naljutiti se

Infreš – prama tal. odblisak sunca od cakla

Ingord – od tal. čovik koji je puno ponosit na se (napuvan tolko da ti ga se gadi treviti)

Ingropati – prama tal. zaužljati, zamrsiti (špage, tunje, criva), da ih poslin ni Bog ne more raspetljati

Inkanat – prama tal. bankrot («otići na inkanat»)

Inkapelada – prama tal. cappello, šešir i capello, kosa, bila bi to škopula po tintari; najpopularniji šport među drćulijon, kad trojica iđu za  jednin, pa ga jedan inkapela, a svi posli mašu rukama i krevelju mu se, a on ne zna koji ga je klepnija, ma jopet ne more protiv sviju; izvorno je to bilo nabacivanje male cime na bitvicu,  za vezati barku, inkapelati je

Inkarat – od tal. žbuka, šta se meće priko petuna, tikula oli bloketa; kad počne otpadati, onda je klača(r)da

Inkolati – od tal. incollare, slipiti kolarinu, ogrcu ili košuju, da stoju ukočeno, bez ijedne grišpe

Inpantano – od tal. neriješeno; kad oba na briškulu imaju po 60 punata

Inpjantan – od tal. iznenađen

Inšempjano čejade – prama tal. bleka, lule, budala, tudum; more to biti sam od sebe, oli po raci, a moru to i drugi učiniti od njega, ako in se dade

Inšoma (dela šoma) – prama tal. ukratko oli: i onda, per fine, štaš ti viditi (lipa poštapalica za završnicu razbanzzavanja)

Intak – prama tal. cok za ošoto bačve, da ne otpuze

Intaulati se – prama tal. upisati se u vlasništvo

***VELIKI RJEČNIK ŠIBENSKIH RIČI je dio petoknjižja o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini: uz Rječnik slijede ŠIBENSKI TEŠTAMENAT (100 kuna), ŠIBENSKA FILOZOFIJA (50 kuna), ŠIBENSKA LIKARUŠA (80 kuna) i EUROPSKI ŠIBENIK (100 kuna).  Naručiti se mogu i na adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com (uz plaćanje pouzećem, te - za narudžbe iz Hrvatske - uz besplatnu dostavu).

Najpopularniji šibenski složeni nadimci (u 28 stihova)

Na Starom je pazaru svak uza se nosio i svoj nadimak ili prizivak, s kojima se većina ponosila

O šibenskim je nadimcima, njihovu porijeklu i tehnikama izmišljanja sve rečeno u „Šibenskom teštamentu“ (knjizi) i na „Šibenskom brevijaru“ (internetskom blogu), ali nigdje nitko još nije istražio zašto u 21. stoljeću novih nadimaka (i) u Šibeniku je sve manje, kao da današnje individue nemaju svojih posebnosti. Prije internetske ere, ljudi su se sa najvećim guštom i uz krajnje rizike rugali jedni drugima, a danas kao da su se štufali ruganja, pa nadimke moraju sami sebi izmišljati, neovisno o vlastitim posebnostima i manama, da bi se drugima predstavljali na internetu.

Zlatno doba nadivanja nadimaka i u Šibeniku je bilo u 18., 19. i prvoj polovini 20. stoljeća, nakon što su i najzaostaliji dobili svoja prezimena. Jer, pokazala je to praksa, ljudima, da bi se doista razlikovali jedni od drugih, nisu dovoljni ime i prezime, nego im treba i jedinstven i neponovljiv nadimak (ono što je danas OIB). Ali, onda su se jedno vrijeme i nadimci počeli nasljeđivati, pa se ukazala potreba da se jednoj, popularnoj i jedinstvenoj osobi, dade složeni nadimak, koji neće biti za nasljeđivanje. Iz prebogate šibenske nadimačke dote, za ovu internetsku zgodu, izdvajam 28  najpopularnijih šibenskih složenih nadimaka, posloženih u sedam poetskih kitica, sa bisernih 28 stihova, da se vidi koliko smo nekad bili duhovitiji i bliskiji nego danas.

NADIMAČKA SERENADA

Kvatročinka,

Parapeško,

Zorobabelo

i Majko dira.

Pušmačka,

Đigibau,

Begemišalo

i Vratija se Šime.

Palikuća,

Kagazzogatuli,

Vasizdas

i Gudbaj.

Matija Rvacka,

Papala pirinča,

Šemprešola

i Barba Kali.

Cik-a-cik,

Crna kutija,

Frli-frli

i Čuj-čuj.

Dela Mate,

Dela Ivin,

Krčiti-kopati

i Miš beli sreću deli.

Šjor Joso ubija patku,

Šjora Milka po jaja,

Mamamija-Tatapija

i Use-nase-i-podase.

NESLAVNI JUBILEJ: 50 GODINA OD NESTANKA DOLACKE CAKAVICE (sve je prija u Docu bilo na C, S i Z, namisto na Č, Ć, Š i Ž)

ULTIMI SVIDOCI DOLACKE CAKAVICE: Ova su dica zadnja na svoje uši čula kako je nestajala dolacka cakavica. Bija je to treći B razred osnovne škole u Docu, čija je razrednica bila nezaboravna Vojna Marković (mater Zorana Markovića). Prvi do nje na slici sta je moj najstariji prijatej, jošter veseli i pun škeraca, Zoran Kundajica, a do njega Marijan Belamarić, pa isprid njih Branko Barački i ja, pa isprid nas, Lidija Celić i Asja Čubrović, pa u drugin klupama i dva Bujasa, i jedna Crnica, i Mićo Dejanović sa Jerom Zorićem, i Enka Petrina sa Nadom Jurin, i Božena Todorović, Branko Kužina, Joso Bilić, Zoran Kronja i Srećko Makale, a u prednjem, trećem redu, i Inga Krnčević s Dijanon Turko, Božena Foskio sa Brankon Bubicon, Ivica Lovrić s Lovorom Barićem, pa Mirjana Jakšić (danas Pattiera), a njoj pozadi Ante Lovrić i Marko Čupin u magarećoj klupi.

Cujte, cujte, ca van ocu reci! Tim je jedinstvenim, ali umirućim šibenskim dijalektom, usred zime 1968., ispred dolačke bute jedan od najstarijih Bujasa, zaustavio u điru nas Jakovljeviće iz dolačko-goričke Ulice Jurja Dalmatinca, da bi nam – nitko od nas četvoro toga onda nije bio svjestan – zadnji put u povijesti na slavnoj dolačkoj cakavici prenio jednu važnu, susjedsku poruku. Dan poslije je – kao zadnji šibenski Dolačanin koji je govorio tu cakavicu – neobjašnjivo napustio i svoju butu i ovaj svijet, ponijevši u Kraljevstvo nebesko i to narječje, koje su pregazili novo vrijeme, novi školski standardi i novi doseljenici.

Cakavica se sve do sredine 1960-ih, uzduž istočnog Jadrana, koristila u mnogim primorskim gradovima, ali je potom nestala pod pritiskom hrvatskog književnog standarda. Tako su je govorili i Labin, i Rabac, i Bakar i Trogir, i Senj i Omiš, kao i većina jadranskih otoka, od Krka do Lastova, te šibenska priobalna četvrt Dolac.

U Šibeniku su se od svojeg prvog upisa u matične knjige, cakavicom služile sljedeće dolačke obitelji: Berovići, Bujasi, Deljci, Dorbići, Dulibići, Guberine, Kitarovići, Kužine, Nikolići i Tambače. U spomen na dolacku cakavicu navest ćemo tri najpopularnije cakavske fraze-poruke, koje su – rugajući se Dolačanima cakavcima – za povijest sačuvali šibenski Varošani, čiji su geni i narječja bili bliži Zagori ili čak Bosni i Hercegovini, nego moru, Srimi ili Krki:

Skocila macka na skanciju i razbila vrc.

Sveti nas Krizu, ca je ovo doslo mezzu svit.

Cuvaj mi cepe ki oci u glavi.

(Prva izreka iskazuje varoško ruganje dolačkom govoru, druga dolačko čuđenje na varoško čuđenje, a treća metaforički iskazuje bit dolačke ekonomije. Jer, tko ne zna, i za dolačke, i za goričke, kao i za varoške, plišačke i škopinačke težake  čep je znao biti važniji od damjane: „jerbo nije bilo dobro mišati čepe od vina i čepe od maslinova uja, oli čepe od prošeka i čepe od kvasine, niti su novi čepi bili boji od starih; ma, davali su i na butigu. Vonj iz čepa lako se prinosija na ono šta je bilo u damjani, pa je tribalo dobro otvoriti oči, prija nego bi se utisnilo koji čep u koji sud. I zato su svi težaci čuvali SVOJE čepe ki oči u glavi, a Dolacani nabaska.“)

***ŠTO ĆE DO 2026. OD ŠIBENSKOG IDENTITETA JOŠ NESTATI, KAO ŠTO JE NESTALA DOLACKA CAKAVICA, čitajte u mojoj krunskoj knjizi o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini, pod naslovom „EUROPSKI ŠIBENIK“. Ima je u Gradskoj knjižnici u Šibeniku i Zagrebu, kao i u knjižarama Matica i Truta u Šibeniku, i Ljevak i Dominović u Zagrebu, kao i na kuću, kod autora, na adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, po cijeni od popustnih 80 kuna, uz plaćanje pouzećem (troškove dostave snosi autor i nakladnik).

MOJ (UZALUDNI) NOVINARSKI TESTAMENT: Kakvim informacijama protiv „fake news“

Glavni paradoks informacijske ere, u koju je globalizirani dio svijeta i njegove populacije, uz kompjutore, mobitele i internet, te društvene mreže, uletio još od početka 1990-ih glasi: što je obilje informacija obimnije, to je veća i količina lažnih vijesti (engl. fake news), pa je u tom novom mraku istinitu, potpunu informaciju i na početku sretne, nove 2018. moguće tražiti samo svijećom. Vrhunac tog novog ludila je u tobože već opće prihvaćenoj činjenici, da je sam termin „fake news“ preklani smislio novi američki predsjednik Donald Trump, u jeku svoje bitke protiv njemu manje lojalnih medija u Americi i Europi, iako je cijela ljudska povijest prožeta lažnim vijestima, od Adama i Eve do stvarnih razloga za najnovije američke agresije na Srednjem istoku ili za one kojima sustavno plasiranje takvih patki i ovih dana služi za otvaranje skorih, novih ratišta prema Kini, Rusiji ili Turskoj.

Za razliku od vremena Biblije i Ilijade, kada je mješavina lažnih i stvarnih informacija opisivala prošle događaje i interese, danas ta ista, ali znatno sofisticiranija kaša ravna teren za buduće, gotovo kataklizmične događaje, pripremajući duše i tijela njihovih budućih masovnih žrtava za što motiviranije sudjelovanje. Danas, usred te Zemljine informacijske ere, koja je u sve snažnijem zamahu, preko svih vrsta medija u smjeru sedam milijardi stanovnika danomice pljušte upute i vijesti o sve djelotvornijim lijekovima i terapijama ili preventivama protiv svih vrsta bolesti tijela i duše, ali niotkuda da se čuje i jedna riječ, ili bar neki „ajme“, o tome kako prepoznati ili sam komponirati istinitu i potpunu informaciju o bilo čemu vitalno (politički, ekonomski, kulturološki, identitetski) važnom, a kako lažnu vijest u bilo kojoj njezinoj varijanti.

Prva verzija mojeg novinarskog testamenta i tranzicijsko iskustvo: Početkom 2001. dobio sam poziv da za studente novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu održim predavanje o posebnostima ekonomskih i financijskih informacija. Tada sam posjedovao bogato iskustvo o novinarskom radu u medijima u tranzicijskim okolnostima (iz socijalizma u kapitalizam, iz mira u rat, pa opet u mir, iz Jugoslavije u Europsku uniju, iz naših medija u njihove itd.) Usput, prvi sam, još 1987., u Vjesniku pokrenuo, uređivao i doslovce punio svakodnevnu ekonomsko-financijsku rubriku, a zatim to isto od 1990. do 1992. uradio u tjedniku Danas, pa zatim u Kulušićevoj Slobodnoj Dalmaciji, i naposljetku u Vičevićevu Novom listu, surađujući usporedno i u „Privrednom vjesniku“ i u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Da ne bi sve otišlo uvjetar, sažetak tog predavanja podijelio sam studentima, od kojih su neki postali novinari na vodećim medijskim adresama u Hrvatskoj. No, prateći njihov rad kao gledatelj i čitatelj sa žaljenjem sam zaključio da je i to moje predavanje bilo uzalud, kao i velika većina poruka iz mojih kolumni i komentara unazad 30-ak godina (u odnosu na stvarne događaje i većinske vrednosne sudove). Za zainteresirane u novoj 2018., iz tog „testamenta“ prenosim ključne izvatke, kao skroman prilog autorima i konzumentima ambicioznijih tekstova ili slikovnih priloga na društvenim mrežama. Iako sam predavanje održao na temu ekonomskih i financijskih, te burzovnih informacija, ova pravila, preporuke i kriteriji podjednako važe i za političke i za kulturološke informacije, budući da je ekonomska dimenzija i njihova bit.

Za razliku od čitatelja, slušatelja i gledatelja iz predinformacijske ere, koji su kronično patili od oskudice izvora informacija (nije li većina povijesti za veliku većinu njezinih prolaznika protekla kroz rekla-kazala ili kroz bruji grad, ili kroz Smojinu ima-puno-lipih-stvari, samo-ne-smin-kasti), pa su do svoje istine dolazili sumnjajući samo u nekolicinu dostupnih izvora, danas se do istine može, teorijski, doći samo sumnjom u sve postojeće izvore. A praktički? Svatko bi trebao dnevno komponirati svoju mrežu globalnih, nacionalnih i lokalnih, te bočnih i mrežnih izvora, kako bi uz radikalnu sumnju došao neki korak bliže pretpostavljenoj cjelovitoj informaciji, istini. (Pišući „Šibensku filozofiju“, izvedenu iz bogate pučke tradicije, odbacio sam i tu mogućnost, jer „čoviku nije suđeno da išta razumi“, „jerbo je bleka od rođenja“, pa mu ne pomaže ni školovanje, „jerbo, pju škole, pju mone“). Ma, sve to ne znači da za života trebamo svi biti pijuni velike materijalističke igre: neka se bar njih nekoliko spase.

TEMELJNE POSEBNOSTI POTPUNE I ISTINITE (EKONOMSKE) INFORMACIJE

1.     Osim na 5 W (šifra izvedena iz pet engleskih riječi koje počinju na w: tko, što, kako, gdje i zašto), i politička i ekonomska, kao i kulturološka, a ne samo sportska informacija moraju odgovoriti i na pitanje: koliko.

2.     Strogo odvaja iznošenje činjenica od njihova tumačenja.

3.     Kod tumačenja činjenica, iznose se svi raspoloživi argumenti za i protiv određena vrijednosnog suda, a eventualna manipulacija u korist stava autora, stranke ili urednika, obavlja pomoću odabranog redosljeda ili različite duljine pojedinih tumačenja svakog od argumenata.

Ciljevi vijesti, komentara i analiza: Glavni ciljevi dobrog pisanja i uspješnog novinarstva i na području ekonomskih informacija su:

a)     Da se javnosti dade cjelovita informacija,

b)     Da se predstave sva bitna tumačenja te informacije, i

c)     Da se istodobno zadovolji vlastita autorska duša, interesi medija u kojima se radi i potreba čitatelja, slušatelja ili gledatelja da misli vlastitom glavom.

MEDIJSKE POSEBNOSTI

1.     Agencijska informacija mora biti tako napisana, da se prilikom korištenja u ostalim medijima može kratiti od repa prema glavi. Glavne brojke mora sadržavati u prvom odlomku, a većinu ostalih, srednje važnih pokazatelja, u sredini, tako da najkraća verzija može ići na radio i na tv, a dulja u novine.

2.     Ekonomska informacija za radio mora količinu brojčanih podataka svesti na minimum, iznoseći samo najbitnije, jer slušatelj po prirodi stvari teže percepira brojke od gledatelja ili čitatelja.

3.     Televizijska ekonomska informacija svoje brojčane izraze može predstaviti odgovarajućim dijagramom, uz koji tekst autora ide kao njegovo tumačenje.

4.     Novinska ekonomska informacija može biti prepuna brojki, gotovo na razini nekog teksta za stručni časopis, ali u tom slučaju sve te brojke moraju biti toplo umotane u odgovarajući čitljiv celofan.

STILSKE POSEBNOSTI (EKONOMSKIH) INFORMACIJA

1.     Ekonomska informacija mora imati čvrstu formu i strukturu: kratku rečenicu, koja odgovara na svih 5 W plus na upit koliko (uz korištenje brojki, postotaka i indeksa), ali bez previše atributa, veznika i metafora, hemingvejski.

2.     Burzovna izvješća i tržišne analize moraju se pisati po uzoru na tečajnu listu središnje banke, dakle – uvijek s istim skupom riječi (jer uvijek obrađuju isto: veličinu prometa, rast ili pad nečije cijene, tržišni trend, očekivanja i sl.), te se informacije, naime, čitaju redovito, ali brzo i ukoso, preko ključnih riječi i pokazatelja. Stoga, da povremenim čitateljima ne bi bile očajno dosadne, poboljšavaju se dodatkom pitkih metafora (npr. prvi put je „dolar“, drugi put je „zelembać“, ili: brokeri koji računaju na rast cijena ili ih samo kupuju, nazivaju se bikovima, a oni koji očekuju suprotno medvjedima, ili se za trendove na tim tržištima koriste izrazi iz meteorologije: bura, bonaca, oluja, poledica i sl.

3.     Ne smije se ni u kojoj vrsti ekonomskog teksta doći u kušnju, pa ga početi rečenicom, kao: „Nacrt izmjena i dopuna Zakona o…“ ili riječima: „Iako…Premda…Što se tiče…ili brojkom: 220.000 nezaposlenih…“ itsl., jer kroz tako dosadan ulaz ni jedan čitatelj ne može ući u tekst i njegov sadržaj. Zlatni zakon novinarstva važi osobito u ekonomskom novinarstvu: prva riječ mora biti glavni ulaz u priču, a prva rečenica njezin najjači mamac. Kad pišete komentare ili kolumne, nastojte u tim vrstama najsugestivnijih novinarskih formi, iznoseći temeljne informacije o nekoj temi, te stručne argumente, pomoći čitateljima, slušateljima i gledateljima, da o istom misle svojom, a pomalo i vašom glavom (samo da to ne primijete): Posebno je zadovoljstvo tim putevima i stramputicama utjecati na vladajuće ili oporbene političare, ili na očekivanja poslovnih ljudi, pa zatim s neke galerije gledati kako se u to ime, zbog suprotstavljenih interesa žestoko nadmeću i spore. I ne zaboravite: političari se mijenjaju, a (rasni) novinari ostaju (osim onih koji se sudbinski i misaono vežu uz nekog političara).

Duzzina najlipših šibenskih riči sa ZZ: od zzunte do razbanzzone

Ko oće vazeti bokunić pupastoga, iđe mu i po glave, pa nek je cuca do besvisti

Mi, pravi Šibenčani, duperajemo jedno slovo višje od školovanoga svita u Hrvatskoj: dok svi rešto duperaju 30 slova, od A do Ž, mi duperajemo 31, jerbo je među onima od A do Ž i slovo ZZ, šta se izgovara ka kad bi spojili d i z u jedan glas. Potegli smo i to od Mletaka, koji ZZ puštaju odase kad oće reći riči ka šta su romanzo, zanzara, zebra, razzo oli azzuro. Pa ćemo za ovu prigodu, iz ultime verzije Velikog rječnika šibenskih riči (koju svak more naći i mukti priuzeti s adrese: knjizarajakovljevicsibenik.blogspot.com), spomeniti se ovih prilipih 12 riči. Jedne počinju na ZZ, a ove rešto ZZ držu u sebi, po sride svoje sride, da se ko sa bande ne bi mašija, pa nan oteja i to naško, nevojno ZZ.

Zzinga - prama tal. zinco, cink, mi sa zz zovemo skupju, pocinčanu kapsu za pokapanje bojestojećih pokojnika

Zzog – prama tal. campo di gioco, teren za igru na buće oli na drvene balote (ko izgubi plaća litru)

Zzogatula – od tal. giocattolo, dičja igračka

Zzunta – od tal. aggiunta, dodatak; u bikariji: ko kupi janjeću plećku oli od bubriga pa do kraja buta, mora uzeti i po glave; meće se uz plećku i but, jerbo samo glavu malo ko da bi tija uzeti po cini naške janjetine, pa bi se jošter i pobili s mesaron; ma, dobra je i glava, ako u njojzi ima zeru pameti; a kad se u razbanzzavanju kome nadoda i više nego šta ga spada, onda mu se to nazzuntaje

Duzzina – od tal. dozzina, tucet, dvanajst

Grezzi (judi) – od tal. greggio, grubo izrađen, sirov; ima ih i brez skule i s diplomon, nije za biti šnjima, ali in je teško uteći. Koji put bi ti sve dali, ali i uzeli, i najgore je šta su sve grezziji šta su stariji, pa su teški svima, a i sebi.

Mezzo luto – od tal. srednja žalost, iđe poslin crnine za pokojnin, da ne bi svit šta zamirija, ako bi ona odma na se metnila bilo (prija nego šta bi se on oladija)

Mezzo matto – od tal. srednje lud, napolak; a takih je odvaik bilo najviše

Muzzina – prama tal. kutijica za šparanje šoldi; drži se na kredenci oli na komu

Razbanzzavati – ogovarati; a oni koji to volu činiti po cili dan na sve bande zovu se razbanzzon oli razbanzzona

U ovin je danima, i čejadetu i bačvi, dobro da se moru potpačiti pod koji tak oli intak, jerbo je i zadnjoj bleki bizero da se balota uzvrtila ka da višje ne zna za se

NEKA JE U TO IME SVIN MOJIN KOMPANJONKAMA I KOMPANJONIMA NA DRUŠTVENIN I NA ONIN DRUGIN MRIŽAMA SRITNA I PLODONOSNA 2018-A, PA POSLIN ŠTA ISPADNE!

Europski Šibenik na Božić 2017. kontra šibenskog Božića iz 1066.

Samostanski vrt svetoga Lovre je idealan spoj povijesnog i turističkog, Europskog Šibenika

ŠTA O ŠIBENIKU OĆE KASTI NUMEROLOGIJA: Šibenik je jedini grad na svitu, koji je začet na sveti dan, Božić, koji priko broja 25 judima šaje numerološku poruku, da u njemu slavu Svevišnjega koji je Jubav, pa da taki budu i jedni drugima. Ma, ko je to tija čuti? Sve šta je dolazilo poslin bija je vični sudar Dobra i Zla, Boga i Đavla, u koji se puno našeg svita mišalo tentajući Đavla, da vidu šta bi od toga moglo ispasti i oćemo li se poslin vajati od smija. Kad je u najzadnjen vrimenu uz ime Šibenik tribalo domećati i broj po kojen će ga raspoznavati poštijeri u cilome svitu, dopali su ga 59 i 22, jedan gori od drugoga, numere teške konfužije, rastrojstva, pomišanije i izokrićanja, pa da na najlišpjen bokunu na baloti ništa ne iđe iz prve, da malo šta ispadne kako bi tribalo, oli ako šta i ispadne, da nikon nije po voji.

ŠTA O ŠIBENIKU OĆE KASTI ASTROLOGIJA: Kad ga je počela prigledavati astrologija, jedni su u njemu vidili Jarca, divju, raskalašenu beštiju (zarad datuma na koji je uša u povist), a drugi Vagu (zaradi Mijovila, svoga borbenog zaštitnika), kojoj se drago pobiti i protivu jednih i drugih, oli čas protivu jednih, a čas protivu drugih, pa ka rastrojeni 29, jerbo to je Mijovilov dan, tolko uznemiriti kantar, da višje ne more doći sebi. Mijovil i danas gori buža onog vraga, koji je dospija probužati kupolu, ali Mijovil jošter nije njega, zato šta je Firentinac, ka i Juraj, i vraga napravija tvrdog ki kamen. Šta je o svemu tomen moga znati meštar Juraj, kad je prvi put sa svojin škicama doša u Šibenik, a – vrime je pokazalo – pogodija je katedralon zamalo sve, ako ćemo infišavati da, za života, išta moremo razumiti.

ZAŠTO RENESANSNI ŠIBENIK NIJE DA VIŠE SVETACA I PISNIKA: Nije bilo lako Mlečanima imati snamin posla, digli bi oni ruke od Šibenika odma čin su vidili di su, da in nije pasala naša luka i trgovačka požicija prama Turskoj inperiji i nježinoj robi, i da in nisu tribali šibenska sol, maslinovo, smokve, vino, rakija, janjetina i nabaška kozletina, uz koju je iša i najlikovitiji od sviju sireva. Šta su njijovi špijuni zapišivali o namin, boje je i ne misliti, kad se vidi ono malo, šta su, sve u lipo, o svojin sugrađanima i njijovin spasitejima pisali Juraj Šižgorić i Frane Divnić, svaki u svoje vrime, koje je u ciloj šibenskoj povisti bilo – zlatno, jerbo je malo toga onda dililo Šibenik od Firence, oli našu od njijove renesanse. Oba su spominjali i gusare i ajduke, a nabaška pjačkaše sa svih banda, od gradske liđere do onih odazgara, šta su krali sve šta bi in došlo pod ruku, i vodu iz bunara, i zlato sa oltara, i šolde iz škrabica, i robu s trabakula i iz najboje zakračunatih palača, pa usput i tuđe žene, kojima bi se u njijovin najbojin litima zgadija život. Zato ne čudi šta je u ijadu lita Šibenik da malo svetaca i pisnika, jerbo sveci su odvaik bili čudan svit, koji pušta da šnjin radu ko šta oće, namisto da in se suprotivi, ne da na se i zaškaja ih oli brocne britulinićon, kako Bog zapovida. A pisnici? Bleke, šta kukaju da ih ona neće, oli njanke ne zna da postoju, namisto da su se cilin tilon odma bacili na nju, pa nek se ona poslin misli.

Od renesanse do savezničkog bombardiranja na svetu Lucu 1943. doli je bija dominikanski samostan, a poslin jedno vrime peškarija, da bi sad uzdiza se stanbeno-poslovni blok za europski Šibenik

ZARAD ČESA JE POLITIKA ODVAIK OD ŠIBENČANA ČINILA ŠTA JE ČINILA: Kad je poslin renesansne katedrale, gregorijanskog korala i venecijanske edukacije na grad lega Kandijski rat, s Turcima i janjičarima s jedne, i s neustrašivin branitejima, ratnicima i  mučenicima, ali užnjih i s pjačkašima, plaćenicima i razbojnicima s ove bande, pa onda strašna kuga, višje se nije moglo zabrenzati balotu. Cila je podivjala, pa se počela okrićati sve to bržje, da se priživila čejad višje nije imala za šta privatiti. U ton su ringišpilu naokolo počeli letati judi i zviri, teće i lancuni, mušći i škovace, molitve i beštime, šterike i špine, pošade i parangali, drška od motika i oglođani janjci, skupa s rašušenin karatelima. Po gradu nisi moga proći, ako si se ima za šta privatiti, a da te ko ne pričepi uzazid, e da bi ti drito u facu reka da je Venecija najgora kurbetina, kojoj će franca doći glave, oli da su Turci višje dali za Šibenik, nega svi oni šta su, kad je bilo najgore pobigli trabakulima, sriću in vrag odnija. Napija bi mu se krvi ispod vrata da ga se dočepan, dokaživa mi je jedan, šta je trča zamenon da mi to reče, tirajući me da mu pjunen u gubicu, ako mu ne virujen. Po tovernama, di su mušterije puštavale vino, kolko su tribovale, dosta je bilo da ko spomene Napolejona, oli Auštriju, a on njemu Italiju, Crnog Đorđa oli bleku Radića, pa da ga oriže di je najtanji. Kad se sve naskroz uskomešalo, vrila je krv probila i u tejatar, di je ona šenpja od Mazzolenija otija svitu prodavati pamet i lipotu, da se on poslin od sve te mižerje more to daje odalečivati. Na svoje san oči vidija i na uši čuja, kad su davali Zrinskog, da jedan naš na bini stane prid pupliku, i ki da ga koju, prodere se: „Ja san Nikola Šubić Zrinski“, na šta mu jedan, koji ga je dobro zna, doli, od petoga reda, reče: „Da si ti Zrinski, vratija bi mi onih ijadu kruna, šta san ti ih da na lipi brk, lupetino i beštijo, da li da bi beštijo!“

ZARAD ČESA JE SUSVITA U ŠIBENIKU ISPALA KAKO JE ISPALA: Uskomeša se domalo i ženski svit, pa počeja svima kaživati cice i  guzice, na šta se muškome dilu sva krv salila u glavu, da višje nisu dolazili sebi, nego su za njima plazili, ka da su svetice. Vrag je nazad doveja jopet i gusare i ajduke, koji su se – dok bi se ovi naši svučivali, da bi vatali golotinju onih nesritnica – mašali za sve šta in je dolazilo pod ruku, pa poslin spominjali i Šibenik, i Rvasku, i cilo vrime pišali od smija. Jedno, najvridnije, su sorili, drugo još vridnije zapošešali, treće priprodali fureštima, pa teke dali i našima, da muču. Bilo ih je šta su jopet prodavali i mater i ćaću, ako in se ne bi opirali, šta i nisu, jerbo su odprija znali, da njijova dica ne moru faliti. Kad je prija malo vrimena jedan naš, nako, da ko ne čuje, reka da su svojih pedeset ima višje force s jednon nega šta je ima su dvi ruke prija trijest lita, jerbo da ga onda ni su dvi nije moga slomiti, a sad more i s jednon, odma su ga izabrali za kraja, da ih vodi di nikad prija nisu bili. Pa se Zemja jedan tren prija Susvite tolko zavrtila oko sebe, da su se očepile i najzadnje bačve i damjane. Tolki je povodanj nasta, da se osvakle moglo cicati do besvisti. Izlivalo se i crno i bilo, a znalo je u tisnijin ulicama biti i opola.

TEŠTAMENAT U ULTIMI TREN: Kad san vidija koja je ura, zazva san svoje, i zadnjeg bizerog notara, da lapišon sve šta jošter fali, metnemo u teštamenat, pa da svaka bude na svon mistu: da se zna šta je koga dopalo. Mantalo mi se prid očima i nije mi višje bilo ni do česa, nego da bar štoko našeg priživi Susvitu i Kijamet (šta in je diferenca u tomen, šta jedan dolazi s maištralićon, a drugi, naskroz isti, s levanton). Kad je notar triput tinbron udrija, učinilo mi se ka da me je, dok sidin na katrigi kraj posteje, triput bubnilo u mali mozak i jošter, ka za zzuntu, ama-nama naskroz prisiklo ispod lebra. Vata san se za šugaman, da otaren ledeni pot s čela i otija jošter ništo kasti, ma višje se nisan moga sititi šta.

ŠIBENIK POSLIN MOJE PARTENCE: Ćutin se lašnji od tičjega pera i tolko dobre voje, vesel, da njanke ne obadajen ono doli, di sve iđe kako iđe: jedno u pra, a drugo u lug, jerbo je svit izgubija busolu, nabaška naš, šibenski svit. Kad san vidija da mi se i zidovi od kuće počinju guliti, truniti i bižati niz vitar, pokupija san onih devet škatula od postola sa kredence u konobi, pa šnjiman u vriću i uzbrig, drito na Kaštel. Okad san se delibera zadnjeg tila, nisan višje marija ni za koji matrijal, pa san leta, priskakajući skale, da me je milina bila gledati, ko me je moga viditi. Dok san se uspinja, gulilo se, mrvilo i odlazilo niz vitar sve živo okolo mene, pa san zadnje metre oda gol i bos, priko stina i magaruše, jerbo čin san se okrenija, doli višje nisan ima šta viditi, nega dim, prašinu i šporkicu, šta je ostala za sviman koji su se pobili zarad šibenskih parcela od Dumboke i Kvanja, priko Piska i Gozdenova, do Srime, Adrije, Konala i Solina. Derali su se na višje jezika, od kojih se nije moglo razumiti ništa, jerbo biće da su jedni na druge itali škaju i bonbe, vrilo uje i šodu kauštiku, kad – čin san se uspeja gori – doli više nije bilo ničesa do priguste prašine, u kojoj se gušilo cilo jedno vrime.

Najlipši, ma i najranjiviji dija Šibenika, naš Dolac, sa svojin Velin i Malin mandročon

ZORANOV KVARAT I PRIPORUKE ZA OVI SVIT: „Di si dosad, Josino, vaik se tebe triba čekati?!“, reka mi je s vrata od Kaštela, vas sritan šta me je dočeka, jedan od mojih najbojih prijateja, koji nije ima pacijencije da u Šibeniku čeka Susvitu, pa da skupa iđemo gori. Namisto „Živija mi!“ oli „Još ti je doli bilo malo, a?“ odma mi je ulija moj kvarat, uz pripomenu: „Pi, ne tribaš se više šparati!“ „Ima li nas po glasovima, jel ko još osta doli?“, priupita san ga, na šta mi reče: „Ne pitaj ništa, jerbo nisi više doli. Vamo su svi i vamo je sve. Nego, ne čudi se šta ćeš u Kaštelu viditi šta nikad prija nisi, sve na jednon mistu, pa bi te na tren mogla uvatiti mala snaga oli bi ti se moglo zamantati. Zato gledaj da ti je kvarat vaik pun i neš faliti.“ Pa smo se jedan za drugin počeli uspinjati uza zid, on skroz libero, a ja s kvarton u jednoj i s vrićon u drugoj ruki, kojih nije bilo za viditi. I nisan između dva reda skala ni dospija drugi put skvasiti grlo, kad san otamo čuja veliki smij, ka da su popucala sva Nebesa. „Znali smo da ćeš ti zadnji infišati, kako je Šibenski teštamenat samo tvoj, pa smo te, prija nego ćemo vamo, opjačkali i sve ti škatule ispraznili, a dotu pridali Mijovilu, u kapelicu, da nan svitli za na vike vikova.“ Govorija mi je to u facu jedan, čiju san glavu vidija na katedrali, da bi mu se, dok mi je govorija, minjala svako malo, sve dok nije izvitrila s mista di je s menon divanila. Na njegovo je misto odma doša jedan, pa još njih dvoje, oli – vidin li dobro – višje njih, koji se na glas čudu kolko judi vidu u mojoj faci, šta svako malo izvitri, da bi se vraćala na drugon mistu: tren ka čejade koje liči teške rane iz nike borbe na nože, oli ka žena šta se zaludu molila prija nego šta su ižnje istirali đavla, a jopet tren ka pešest okuženih, šta se rekuperaju i sad tražu jednog nesriću iz Glamoča, kojen bi tili criva izvaditi.

UKAZANJE PETRA KREŠIMIRA ČETVRTOG: „Nemojte, judi, biti bleke, niste doli!“, reče in jedan kojemu je u prolazu bilo bizero da su to novi, šta se na Kaštelu jošter ne snalazu kako triba. Kad mi je u zadnju jedan doša kasti, da me jedna dobra duša oće ništo priupitati, jerbo su joj rekli da san ja pisa „Šibenski teštamenat“, krenija san skalama šta vodu kroz mali, basetni volat prama Docu, di me je on, vanka zidina, čeka. „Škužajte, šjor, šta van prikidan feštu, ma oću samo da mi koko bizer reče, di san ovo ja sada?“ Red je bija da mu se najprvo pridstavin i prvi daden ruku: „Jakov“, rečen, a nisan bija sigur jesan li se dobro pripozna, a on meni, ka da njanci ne zna za se: „Petar Krešimir IV“. Dok smo se rukovali, sve se zatreslo, da se pričinjalo ka da će Nebo na Zemju. Odozgor su zalampale šajete i šijuni, odozdol se otvorile sve katakombe, u kojiman je ijadu lita, odispod grada, od rive do fortica, iša drugi, vični život.

OSVANUĆE APOSTOLA IVANA NA KAŠTELU I RONZZANJE NAŠEG SVITA: Kad se iz tih buža, gori prid Kaštel, naguralo tolko duša, da su se jedan tren začepila sva četri ulaza, saša je među nas jedan kojeg nije bilo za vidit, ali si ga moga čuti boje nego sebe. Prvo je, ka da se teke nasmija, sviju lipo pozdravija, pa je najprvo spomenija pisma šta je sla šibenskin sedmerin crkvama, s kojiman se sve do prija malo vrimena, lipo dopisiva, pa je onda spomenija niki libar sa sedan pečata i jedno janje, pa anđela i škakavalce, jednu ženu, zmaja i jedno dite. Pa je daje sve to višje plašija svit, da će doli sve propasti, jerbo su se judi raskalašili priko svake mire, pa spominja viđenja, zviri i Sotonu. I kad su se po cilomen Kaštelu duše počele komešati, ronzzati i svašta mu ružno vikati, ka da su još doli, otvorija je prid sviman Knjigu života, u kojoj je bila Rič. U ton trenu ja san skala na tle svoju vriću s mojih 12 škatula od postola, u kojima – kad san ih otklopija – nisan naša ništa. Pa san se uzvrtija, tija iskočiti iz svoje duše, probužati onog koji mi je sve šta san cili život slaga - uzeja, dok mi jedan, kojeg nikad prija nisan vidija, nije reka: „Šjor, ne vraćajte se nazad. Ode je na Kaštelu vaše misto.“ A mojih 12 škatula, ko mi ih je odnija, di su? „Sve su one na svon mistu, tamo di je i na početku bila Rič. Jerbo Rič, pa i šibenska rič, odvaik bijaše kod Boga, i Bog bijaše Rič. U njojzi je bija život, i sve šta je postalo, po njojzi je i u Šibeniku postalo. Kroz jedno je vrime Rič tilon postala i nastanila se među nama, pa se vratila nazad Bogu, kojeg nikad niko nije vidija. Nego samo Rič, koja bijaše Bog.“

OSVANUĆE APOSTOLA PAVLA NA KAŠTELU I KAŠTEL PRIPUN ŠIBENSKIH DUŠA: Dok su se i daje tresli Nebo i Zemja, a More i Šibenik prilivali na sve bande, uvati me šotobraco jedan drugi furešti čovik, koji se isto gori naša, ka i oni šta je bija prija njega, da mi se ispovidi, vako: „Kad bi ja govorija sve anjelske i judske jazike, a jubavi ne bi ima, bija bi lata šta ječi, i pokrivalo šta zveči. Kad bi zna sve tajne i svu pamet, a jubavi ne bi ima, niko bi i ništa bija, makar bi viron primišta brige i udoline. Kad bi sve svoje imanje i sve riči prida gorima od sebe, a jubavi ne bi ima, zaludu bi mi bilo sve. Jerbo, samo jubav ima pacijencije, ne fali se, nije guloža, ne razbanzzaje, ne štucigaje, ne štraca, niti prosipje beštime. Samo jubav zaboravja, prašta i raduje se istini. Proroštva? Nestaće! Jaziki? Zamukniće! Znanje? Proći će mu vrime. Jerbo je sve naše za života bilo nesavršeno. Prija smo zvirali okolo ka u magli, a saćemo licen u lice, ka Jubav i Rič. Dok mi se on ispovida, digle su se uzazid Kaštela sve šibenske paćeničke duše, njih naijade. Niko ih nije moga zbrojiti, jerbo je u jednoj duši znalo biti i njih deset, ka šta je prija u jednon tilu znalo biti dabi deset duša. Tolko sirotinje, brez tila i truna matrijala, Kaštel nije vidija okad zna za se. A, jopet, ka da su bili sritniji nega ikad prija. Dok nije doša među nas oni furešti, šta se meni ispovidija, na više je mista više njih toćalo i grizlo, šta je ko pridsebon ima, pa kvasilo grlo, iz kojih je poslin u Nebo išla pisma, šibenska pisma.

Prvi spomen imena Šibenik, na latinskome (In Sibiniquo, U Šibeniku), još svitli!

NAZAD: Pa su na tren zamukli i – kako san napovidija – primakli se zidinama, svi, sa svih banda, gledajući doli, prama plišivu mistu, di je prija bija grad, u kojen je Susvitu priživija samo Jakov, ali se kroz obadva, razvaljena portala čula pisma, ka da su „Kolaši“ još tamo: „Ave, verum corpus, rođeno od Marije Dive, smiluj nan se...“ Pa se i ta pisma, s Isuson i Marijon, počela uspinjati prama Kaštelu, okle se „Ave, verum corpus“ orija na sve bande, do na kraj svita. „Smiluj nan se“, reka san i ja, ka u sebi, tren prija nego šta ću – dok me niko ne vidi – posakrito, nazad.

INTERVJU U SLOBODNOJ DALMACIJI: Kako sam pisao Veliki rječnik sa više od 3000 šibenskih riči

U (post)blagdanskom će ozračju žitelji Krešimirova grada dobiti zaista lijepi poklon:  Veliki rječnik šibenskih riči. 

Piše Ivo Mikuličin

Foto Marina Jurković

To je djelo, početkom prosinca, već osvanulo na stranicama male internetske knjižare Jakovljević, poslije punih dvanaest godina prikupljanja i sređivanja građe. Pri kraju su pregovori i oko tiskanja te, uvjereni smo, kapitalne knjige. Autor tog lokalpatriotskog i povijesno vrijednog izdanja je, pretpostavljamo da pogađate, Ivo Jakovljević, novinar, koji je najveći dio karijere urednika i ekonomskog komentatora (Vjesnik, Danas, Novi list, Slobodna Dalmacija, Šibenski list) odradio izvan rodnoga grada, ali kao pisac, u sklopu svojeg projekta o šibenskom identitetu, stvorio i jedinstveno Petoknjižje: Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik.

- Kad sam prije trinaest godina pripremao prvi dio Velikog rječnika šibenskih riči, zamislio sam da on bude samo dio cjelovita projekta o šibenskom tradicionalnom identitetu. Nisam bio siguran da ću u međuvremenu napisati i druge knjige poput Šibenskog teštamenta, Europskog Šibenika… Zbog te bojazni, promocijske aktivnosti na Velikom rječniku sveo sam na minimum, bio gotovo samozatajan. Sad sam u predblagdanskom ozračju dodatno sretan, jer sam svoj projekt ostvario u potpunosti. Sve je, dakako, zaslađeno Nagradom grada Šibenika, zasluženom prije četiri godine - počeo je kolega Jakovljević.

Za novi, Veliki rječnik, trebali ste, pretpostavljam, i "pristojan“ broj suradnika…
- Iskustvo u radu na leksikografskim sadržajima stekao sam kao vanjski suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. To mi je pomoglo da u slučaju Velikog rječnika šibenskih riči napravim metodološki odmak. Da ga komponiram kao šibensko-šibenski, a ne kao šibensko-hrvatski rječnik. Da na šibenskom dijalektu tumačim jednu našu riječ ili frazu, drugom šibenskom, još plastičnijom. U svemu je stanovita prepreka bila istina da Šibenik nikad nije bio homogeno tkivo, već mješavina grada i prigrada, plemića i pučana, venecijanskih i turskih utjecaja, te dramatičnih ratnih i demografskih promjena. Suradnike sam privukao na poseban način. Internetskim plasiranjem namjernih grešaka! Primjerice, krivim tumačenjem smrika i borića kao putokaza za šibenske toverne. Već u roku od tridesetak dana dobio sam pisma s detaljnim obrazloženjima gdje sam pogriješio i koje riječi preskočio!

Nas zanimaju i imena suradnika…
- Prema mojoj gruboj statistici javilo mi se više od sto Šibenčana i Šibenki s gotovo svih strana globusa. Izdvojit ću neke poput Joška Simsiga, Mladena Bjažića, Ive Ćulava, Zorana i Pave Ćale, Damira Vidovića, Miljenka Alavanje, Vinka Šarića Zele, Tomislava Bašića Škure… Nažalost, nekolicina od njih nije više među živima. Suradnici su bili samo nadopuna male rijeke šibenskih riči, koja je odavno tekla kroz staru kuću Jakovljevića u Docu ili obiteljski obor materine obitelji Karadžole na Škopincu. Danas, na prijelazu u 2018. godinu shvaćam da se u svakodnevnom govoru ne koristi ni polovina od riječi iz mog Velikog rječnika. Spomenut ću po dvije, koje su turskog i talijanskog porijekla. Angir je ružni izraz za vruću, bisnu ženu, dok glagol atoriti znači ići nekome niz dlaku. Ćapateća je krpa kojom se hvata vrila teća, dok je pišaprešto šlic na muškim gaćama s patentom.

Koja je bitna razlika između prvog izdanja rječnika iz 2006. godine i ovog, što ga objavljujete jedanaest godina poslije?
- Prvo je izdanje imalo oko osamsto, a novo više od tri tisuće riječi. Usporedbe radi, Faust je Vrančić sa svojim Dictionariumom iz 1595. godine za naše vrijeme spasio samo stotinjak ondašnjih i danas još vitalnih šibenskih riči. Na novo, prošireno izdanje odlučio sam se kad sam shvatio da sam prihvaćen od šibenske publike. Neke su riječi protumačene samo sinonimom, a neke malim anegdotama i esejima.

Svojim ste pisanjem duboko zagazili i u informatičku eru. Objavili ste rječnik i ostale knjige na internetu…
- Bio je to način da sadržaj svih mojih pet knjiga besplatno približim mojim Šibenčanima, posebice onima koji još nisu uplovili u peto desetljeće života. Mentor i, u poznim godinama, odličan redaktor, bio mi je moj ćaća Joso, koji me je nerijetko znao zapitati u stilu „Dobro ti je sve to, ma pitam se hoće li sve što želiš reći razumiti više od njih petero!?“. Srećom, moj otac nije bio u pravu. Čitateljstvo mi je sve brojnije. Zbog toga ću nastaviti svoje socijalno-ekonomske analize i prognostiku na temu šibenskog identiteta i njegove skore sudbine. Jednako u internetskom Šibenskom brevijaru, kao i na društvenim mrežama.

Spomenuli ste „socijalno-ekonomske analize“. Kako rodni grad vidite danas kao odavno etablirani ekonomski komentator?
- Promjene su više nego očigledne. Na novoj karti svijeta Šibenik je u Europskoj uniji, na sigurnosnoj u NATO-u, na vjerskoj u području prevladavajućeg utjecaja Vatikana i katolicizma. Većina šibenskih štednih uloga je u bankama, koje su zapravo strane. U novoj europskoj vlasničkoj strukturi strše turski klinovi u Mandalini, D-resort i D-marina. TLM je postao slovenski. Vrlo je vjerojatno da će inozemni akteri preuzeti i istočnu stranu Šibenskog kanala. U mom rodnom Šibeniku uskoro će se govoriti više engleski nego hrvatski ili šibenski, jer postoje ekonomski i vlasnički razlozi za radikalnu promjenu šibenskoga govora. Zato je završna verzija Velikog rječnika šibenskih riči zapravo spas u zadnji čas, jer je tradicionalni šibenski identitet moguće sačuvati samo u knjigama – završio je Jakovljević.

Štroker iz Napulja 1969.

Kao većina šibenskih mladića njegova doba Ivo je bio okupiran sportom i klapskom pismom. Bio je štroker juniorskog četverca s kormilarom šibenske 'Krke' (Jakovljević, Despot, Gotovac, Gracin, kormilar Barbača), koji je osvojio peto mjesto na Svjetskom veslačkom prvenstvu u Napulju.
- Najprije me trenirao legendarni Linardo Bujas Ridulin. On je forsirao snagu, za razliku od Petra Kerića Peće, koji je kao prosvjetni radnik dodatno potencirao znanstveni pristup veslanju. Tako je mene kao fizički najslabijeg stavio na štrokera. A što se tiče klapske pjesme, ona nije dugo trajala. Našoj je klapi (Kundajica, Bubica, Jakovljević, Batinica, Sekso) klapa Šibenik vrlo brzo ukrala Branka Bubicu - sjeća se Jakovljević.

Novinarski zanat

- Novinarski je posao ugrožen kao nikad. Ne samo zbog loših primanja i utjecaja vlasnika, već i sve lošijih kadrova. Premalo je novinara koji su savladali novinarski zanat. Bolje rečeno, jasnu i konciznu rečenicu, koja jamči i logičan slijed misli. Ima puno tzv. velikih novinara, koji nisu naučili zanat. Ja sam imao sreću da mi je mentor bio otac, moj dobri Joso, od kojega je učio lijepi broj renomiranih šibenskih novinara - uvjeren je Ivo.

Ivo Jakovljević rječnik šibenske riječi novinar publicist

Naslovnica Knjige

Copyright © 2017 Slobodna Dalmacija d.d. Sva prava pridržana. | CMS: sistemi.hr

Dno obrasca