ULTIMI SVIDOCI DOLACKE CAKAVICE: Ova su dica zadnja na svoje uši čula kako je nestajala dolacka cakavica. Bija je to treći B razred osnovne škole u Docu, čija je razrednica bila nezaboravna Vojna Marković (mater Zorana Markovića). Prvi do nje na slici sta je moj najstariji prijatej, jošter veseli i pun škeraca, Zoran Kundajica, a do njega Marijan Belamarić, pa isprid njih Branko Barački i ja, pa isprid nas, Lidija Celić i Asja Čubrović, pa u drugin klupama i dva Bujasa, i jedna Crnica, i Mićo Dejanović sa Jerom Zorićem, i Enka Petrina sa Nadom Jurin, i Božena Todorović, Branko Kužina, Joso Bilić, Zoran Kronja i Srećko Makale, a u prednjem, trećem redu, i Inga Krnčević s Dijanon Turko, Božena Foskio sa Brankon Bubicon, Ivica Lovrić s Lovorom Barićem, pa Mirjana Jakšić (danas Pattiera), a njoj pozadi Ante Lovrić i Marko Čupin u magarećoj klupi.
Cujte, cujte, ca van ocu reci! Tim je jedinstvenim, ali umirućim
šibenskim dijalektom, usred zime 1968., ispred dolačke bute jedan od najstarijih
Bujasa, zaustavio u điru nas Jakovljeviće iz dolačko-goričke Ulice Jurja
Dalmatinca, da bi nam – nitko od nas četvoro toga onda nije bio svjestan –
zadnji put u povijesti na slavnoj dolačkoj cakavici prenio jednu važnu,
susjedsku poruku. Dan poslije je – kao zadnji šibenski Dolačanin koji je
govorio tu cakavicu – neobjašnjivo napustio i svoju butu i ovaj svijet,
ponijevši u Kraljevstvo nebesko i to narječje, koje su pregazili novo vrijeme,
novi školski standardi i novi doseljenici.
Cakavica se sve do
sredine 1960-ih, uzduž istočnog Jadrana, koristila u mnogim primorskim
gradovima, ali je potom nestala pod pritiskom hrvatskog književnog standarda.
Tako su je govorili i Labin, i Rabac, i Bakar i Trogir, i Senj i Omiš, kao i
većina jadranskih otoka, od Krka do Lastova, te šibenska priobalna četvrt
Dolac.
U
Šibeniku su se od svojeg prvog upisa u matične knjige, cakavicom služile
sljedeće dolačke obitelji: Berovići, Bujasi, Deljci, Dorbići, Dulibići, Guberine,
Kitarovići, Kužine, Nikolići i Tambače. U spomen na dolacku cakavicu navest
ćemo tri najpopularnije cakavske fraze-poruke, koje su – rugajući se Dolačanima
cakavcima – za povijest sačuvali šibenski Varošani, čiji su geni i narječja bili
bliži Zagori ili čak Bosni i Hercegovini, nego moru, Srimi ili Krki:
Skocila
macka na skanciju i razbila vrc.
Sveti nas
Krizu, ca je ovo doslo mezzu svit.
Cuvaj mi
cepe ki oci u glavi.
(Prva izreka iskazuje varoško ruganje dolačkom govoru, druga
dolačko čuđenje na varoško čuđenje, a treća metaforički iskazuje bit dolačke
ekonomije. Jer, tko ne zna, i za dolačke, i za goričke, kao i za varoške,
plišačke i škopinačke težake čep je znao
biti važniji od damjane: „jerbo nije bilo dobro mišati čepe od vina i čepe od
maslinova uja, oli čepe od prošeka i čepe od kvasine, niti su novi čepi bili
boji od starih; ma, davali su i na butigu. Vonj iz čepa lako se prinosija na
ono šta je bilo u damjani, pa je tribalo dobro otvoriti oči, prija nego bi se
utisnilo koji čep u koji sud. I zato su svi težaci čuvali SVOJE čepe ki oči u
glavi, a Dolacani nabaska.“)
***ŠTO ĆE
DO 2026. OD ŠIBENSKOG IDENTITETA JOŠ NESTATI, KAO ŠTO JE NESTALA DOLACKA
CAKAVICA, čitajte u mojoj krunskoj knjizi o šibenskom identitetu i njegovoj
skoroj sudbini, pod naslovom „EUROPSKI ŠIBENIK“. Ima je u Gradskoj knjižnici u
Šibeniku i Zagrebu, kao i u knjižarama Matica i Truta u Šibeniku, i Ljevak i
Dominović u Zagrebu, kao i na kuću, kod autora, na adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, po
cijeni od popustnih 80 kuna, uz plaćanje pouzećem (troškove dostave snosi autor
i nakladnik).
