Glavni paradoks informacijske ere, u koju je globalizirani dio svijeta
i njegove populacije, uz kompjutore, mobitele i internet, te društvene mreže,
uletio još od početka 1990-ih glasi: što je obilje informacija obimnije, to je
veća i količina lažnih vijesti (engl. fake
news), pa je u tom novom mraku istinitu, potpunu informaciju i na početku
sretne, nove 2018. moguće tražiti samo svijećom. Vrhunac tog novog ludila je u
tobože već opće prihvaćenoj činjenici, da je sam termin „fake news“ preklani smislio
novi američki predsjednik Donald Trump, u jeku svoje bitke protiv njemu manje lojalnih
medija u Americi i Europi, iako je cijela ljudska povijest prožeta lažnim
vijestima, od Adama i Eve do stvarnih razloga za najnovije američke agresije na
Srednjem istoku ili za one kojima sustavno plasiranje takvih patki i ovih dana služi
za otvaranje skorih, novih ratišta prema Kini, Rusiji ili Turskoj.
Za razliku od vremena Biblije i
Ilijade, kada je
mješavina lažnih i stvarnih informacija opisivala prošle događaje i interese,
danas ta ista, ali znatno sofisticiranija kaša ravna teren za buduće, gotovo
kataklizmične događaje, pripremajući duše i tijela njihovih budućih masovnih
žrtava za što motiviranije sudjelovanje. Danas, usred te Zemljine informacijske
ere, koja je u sve snažnijem zamahu, preko svih vrsta medija u smjeru sedam
milijardi stanovnika danomice pljušte upute i vijesti o sve djelotvornijim
lijekovima i terapijama ili preventivama protiv svih vrsta bolesti tijela i
duše, ali niotkuda da se čuje i jedna riječ, ili bar neki „ajme“, o tome kako prepoznati ili sam komponirati istinitu
i potpunu informaciju o bilo čemu vitalno (politički, ekonomski, kulturološki,
identitetski) važnom, a kako lažnu vijest u bilo kojoj njezinoj varijanti.
Prva verzija mojeg novinarskog
testamenta i tranzicijsko iskustvo: Početkom 2001. dobio sam poziv da za studente novinarstva
na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu održim predavanje o posebnostima ekonomskih
i financijskih informacija. Tada sam posjedovao bogato iskustvo o novinarskom
radu u medijima u tranzicijskim okolnostima (iz socijalizma u kapitalizam, iz
mira u rat, pa opet u mir, iz Jugoslavije u Europsku uniju, iz naših medija u
njihove itd.) Usput, prvi sam, još 1987., u Vjesniku pokrenuo, uređivao i
doslovce punio svakodnevnu ekonomsko-financijsku rubriku, a zatim to isto od
1990. do 1992. uradio u tjedniku Danas, pa zatim u Kulušićevoj Slobodnoj
Dalmaciji, i naposljetku u Vičevićevu Novom listu, surađujući usporedno i u „Privrednom
vjesniku“ i u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Da ne bi sve otišlo
uvjetar, sažetak tog predavanja podijelio sam studentima, od kojih su neki
postali novinari na vodećim medijskim adresama u Hrvatskoj. No, prateći njihov
rad kao gledatelj i čitatelj sa žaljenjem sam zaključio da je i to moje
predavanje bilo uzalud, kao i velika većina poruka iz mojih kolumni i komentara
unazad 30-ak godina (u odnosu na stvarne događaje i većinske vrednosne sudove).
Za zainteresirane u novoj 2018., iz tog „testamenta“ prenosim ključne izvatke,
kao skroman prilog autorima i konzumentima ambicioznijih tekstova ili slikovnih
priloga na društvenim mrežama. Iako sam predavanje održao na temu ekonomskih i
financijskih, te burzovnih informacija, ova pravila, preporuke i kriteriji
podjednako važe i za političke i za kulturološke informacije, budući da je
ekonomska dimenzija i njihova bit.
Za razliku od čitatelja, slušatelja i
gledatelja iz predinformacijske ere, koji su kronično patili od oskudice izvora informacija
(nije li većina povijesti za veliku većinu njezinih prolaznika protekla kroz
rekla-kazala ili kroz bruji grad, ili kroz Smojinu ima-puno-lipih-stvari, samo-ne-smin-kasti),
pa su do svoje istine dolazili sumnjajući samo u nekolicinu dostupnih izvora, danas se do istine može, teorijski, doći
samo sumnjom u sve postojeće izvore. A praktički? Svatko bi trebao dnevno
komponirati svoju mrežu globalnih, nacionalnih i lokalnih, te bočnih i mrežnih
izvora, kako bi uz radikalnu sumnju došao neki korak bliže pretpostavljenoj cjelovitoj
informaciji, istini. (Pišući „Šibensku filozofiju“, izvedenu iz bogate pučke tradicije,
odbacio sam i tu mogućnost, jer „čoviku nije suđeno da išta razumi“, „jerbo je bleka
od rođenja“, pa mu ne pomaže ni školovanje, „jerbo, pju škole, pju mone“). Ma, sve to ne znači da za života trebamo svi
biti pijuni velike materijalističke igre: neka se bar njih nekoliko spase.
TEMELJNE
POSEBNOSTI POTPUNE I ISTINITE (EKONOMSKE) INFORMACIJE
1. Osim na 5 W (šifra izvedena iz pet
engleskih riječi koje počinju na w: tko, što, kako, gdje i zašto), i politička
i ekonomska, kao i kulturološka, a ne samo sportska informacija moraju
odgovoriti i na pitanje: koliko.
2. Strogo odvaja iznošenje činjenica od
njihova tumačenja.
3. Kod tumačenja činjenica, iznose se
svi raspoloživi argumenti za i protiv određena vrijednosnog suda, a eventualna
manipulacija u korist stava autora, stranke ili urednika, obavlja pomoću
odabranog redosljeda ili različite duljine pojedinih tumačenja svakog od
argumenata.
Ciljevi vijesti, komentara i analiza: Glavni ciljevi dobrog
pisanja i uspješnog novinarstva i na području ekonomskih informacija su:
a) Da se javnosti dade cjelovita
informacija,
b) Da se predstave sva bitna tumačenja
te informacije, i
c) Da se istodobno zadovolji vlastita
autorska duša, interesi medija u kojima se radi i potreba čitatelja, slušatelja
ili gledatelja da misli vlastitom glavom.
MEDIJSKE POSEBNOSTI
1. Agencijska informacija mora biti tako
napisana, da se prilikom korištenja u ostalim medijima može kratiti od repa
prema glavi. Glavne brojke mora sadržavati u prvom odlomku, a većinu ostalih,
srednje važnih pokazatelja, u sredini, tako da najkraća verzija može ići na
radio i na tv, a dulja u novine.
2. Ekonomska informacija za radio mora
količinu brojčanih podataka svesti na minimum, iznoseći samo najbitnije, jer
slušatelj po prirodi stvari teže percepira brojke od gledatelja ili čitatelja.
3. Televizijska ekonomska informacija
svoje brojčane izraze može predstaviti odgovarajućim dijagramom, uz koji tekst
autora ide kao njegovo tumačenje.
4. Novinska ekonomska informacija može
biti prepuna brojki, gotovo na razini nekog teksta za stručni časopis, ali u
tom slučaju sve te brojke moraju biti toplo umotane u odgovarajući čitljiv
celofan.
STILSKE POSEBNOSTI (EKONOMSKIH) INFORMACIJA
1. Ekonomska informacija mora imati
čvrstu formu i strukturu: kratku rečenicu, koja odgovara na svih 5 W plus na
upit koliko (uz korištenje brojki, postotaka i indeksa), ali bez previše
atributa, veznika i metafora, hemingvejski.
2. Burzovna izvješća i tržišne analize
moraju se pisati po uzoru na tečajnu listu središnje banke, dakle – uvijek s
istim skupom riječi (jer uvijek obrađuju isto: veličinu prometa, rast ili pad
nečije cijene, tržišni trend, očekivanja i sl.), te se informacije, naime,
čitaju redovito, ali brzo i ukoso, preko ključnih riječi i pokazatelja. Stoga,
da povremenim čitateljima ne bi bile očajno dosadne, poboljšavaju se dodatkom
pitkih metafora (npr. prvi put je „dolar“, drugi put je „zelembać“, ili:
brokeri koji računaju na rast cijena ili ih samo kupuju, nazivaju se bikovima,
a oni koji očekuju suprotno medvjedima, ili se za trendove na tim tržištima
koriste izrazi iz meteorologije: bura, bonaca, oluja, poledica i sl.
3. Ne smije se ni u kojoj vrsti
ekonomskog teksta doći u kušnju, pa ga početi rečenicom, kao: „Nacrt izmjena i
dopuna Zakona o…“ ili riječima: „Iako…Premda…Što se tiče…ili brojkom: 220.000
nezaposlenih…“ itsl., jer kroz tako dosadan ulaz ni jedan čitatelj ne može ući u
tekst i njegov sadržaj. Zlatni zakon
novinarstva važi osobito u ekonomskom novinarstvu: prva riječ mora biti
glavni ulaz u priču, a prva rečenica njezin najjači mamac. Kad pišete komentare
ili kolumne, nastojte u tim vrstama najsugestivnijih novinarskih formi, iznoseći
temeljne informacije o nekoj temi, te stručne argumente, pomoći čitateljima, slušateljima
i gledateljima, da o istom misle svojom, a pomalo i vašom glavom (samo da to ne
primijete): Posebno je zadovoljstvo tim putevima i stramputicama utjecati na
vladajuće ili oporbene političare, ili na očekivanja poslovnih ljudi, pa zatim
s neke galerije gledati kako se u to ime, zbog suprotstavljenih interesa
žestoko nadmeću i spore. I ne zaboravite: političari se mijenjaju, a (rasni) novinari
ostaju (osim onih koji se sudbinski i misaono vežu uz nekog političara).
