Brešanov šibenski dnevnik iz rujna 1991. u tjedniku "Danas"

PODSJETNIK ZA MLAĐE ČITATELJE: Politički njuzmagazin „Danas“ je bio sadržajno najznačajnije izdanje Vjesnikove kuće od 1982. do 1992. godine i ključni medijski antipod beogradskom „Ninu“ na jugoslavenskom tržištu. Osim u godinama političkih pritisaka iz vrha hrvatske vlasti (1983., 1984., 1985. i 1986.), dostizao je prodanu nakladu od 90.000 do 100.000 primjeraka, od čega je i do 15 posto bilo izvan Hrvatske i Jugoslavije. Među ostalima, imao je i rubriku „Dnevnik“, koju su na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e ispisivala najbolja pera iz Hrvatske, ostalih jugoslavenskih republika i europske politike i kulture (znanstvenici, umjetnici, novinari, političari, ekonomisti itd.). Sluteći da slijedi napad Miloševićeve JNA na Šibenik, iz „Danasa“, čiji sam tada bio novinar i član uredničkog kolegija, zamolili smo Ivu Brešana da nam pošalje svoj (pred)ratni dnevnik, kao tada vodeće ime hrvatske književnosti i kulture. Objavljujem taj njegov briljantni dnevnik, ne samo da se prisjetimo jednog neposrednog svjedočenja iz šibenskog rujna 1991. (u kojem je naslutio i skoro suludo granatiranje kupole katedrale svetog Jakova!), nego i zato što je tadašnja hrvatska vlast – preko svojih ljudi u upravi podržavljene Vjesnikove kuće – iz tjedna u tjedan blokirala prodaju Danasa, ne bi li ga nasilno, sa 100.000 prodanih primjeraka svela na manje od 10.000, i time opravdala njegovo gašenje (jer se nije želio svesti na prozaičnu ratnu propagandu). Zato Brešanov dnevnik iz Danasa tada nije moglo pročitati više od 50-ak Šibenki i Šibenčana, ali je ostao u arhivi, iz koje je danas još bolje vidljiva sva veličina tog slojevita i zgusnutoga štiva.

SUBOTA, 7. rujna

Čitam u novinama da se u Haag na Mirovnu konferenciju spremaju svi članovi Predsjedništva SFRJ, premijer, ministar vanjskih poslova i sva šestorica predsjednika republika. Pitam se je li to tamo idu pravi ljudi, oni koji nekom svojom odlukom ili naredbom mogu zaustaviti ovaj zahuktali vihor rata. Nisu li to isti oni ljudi koji su već u Beogradu potpisali mirovni sporazum u društvu predstavnika EZ-a, a taj je sporazum istog trenutka postao mrtvo slovo na papiru. Uostalom, pitanje je da li uopće postoji čovjek takvog autoriteta, bilo na jednoj ili na drugoj strani, čije bi naređenje o prekidu vatre izvršili svi, i najmanje vojne jedinice i „paravojne grupacije“. Ili je to lavina, koja se kreće sama od sebe, bez ičije kontrole, pokretana iracionalnom mržnjom i nitko je ne može zaustaviti, sve dotle dok joj se pogonska snaga ne ispuše i splasne, te stane sama. Možda nam se samo čini, da o potezu ovog ili onog generala, ovog ili onog predsjednika republike, ovisi sve, i da oni pokreću stvar. A zapravo su i oni pokretani istom onom silom, kojom i svaki pojedinac, koji sudjeluje u ovom suludom zbivanju. Što nam, dakle, predstoji, ako gledamo iz ove perspektive? Mržnja koja sve to pokreće je golema. To se vidi i iz slika izmasakriranih leševa na tv-ekranu. Takvo nešto ne mogu napraviti ljudska bića. To u horror-filmovima rade samo vampiri i vukodlaci. Dakle, ta mržnja ne može samo tako nestati. Ona se eventualno može samo umoriti. Prema tome, predstoji nam dugi niz godina stanja, koje je ni rat ni mir, ili bolje: malo rat, malo mir. A na kraju će Europa dignuti ruke od svega, i prestat će je to zanimati. Nešto slično kao što je danas s Libanonom.

NEDJELJA, 8. rujna

Možda će se netko upitati otkud to da ja, koji sam dosad pisao uglavnom crne groteske, komedije i humorističke tekstove, odjednom se odijevam u ozbiljnu, propovjedničku togu, i počinjem stvari gledati iz neke filozofske, svemirske perspektive. Žao mi je ako sam time razočarao urednika ili čitatelje, koji su od mene očekivali nešto drugo. Ali, u ovoj situaciji gdje svakodnevno slušaš o pogibijama nedužnih ljudi, kada na tv gledaš slike stravičnih zločina, osjećam da mi smijeh zapinje u grlu. Kome se i čemu smijati, kad je sve oko tebe krvavo tragično, i kad minobacačke granata svakim danom padaju sve bliže tvojoj kući. Političar također nisam, da bih mogao dati neke realne političke procjene ovog trenutka. Preostaje mi, dakle, jedino bijeg na svemirsku platformu, kad se već laćam ove teme. To me navodi na razmišljanje o položaju pisca uopće, a posebice komediografa u ovom trenutku. Satira je moguća jedino u stabilnom društvu, ma koliko ono bilo zasnovano na teroru i gluposti ili upravo baš zato što je na tome zasnovano. Jer, i takvo društvo je određeni sustav, koji ima svoja pravila igre, i pisac će uvijek naći načina da kaže istinu, koja se ne smije kazati, i da se nasmije gluposti vlasti, a da pritom preživi.

Dežuram u praznoj kazališnoj zgradi punih osam sati, povremeno obilazim te prostore, gledam fresku na stropu, lože, galeriju, ornamentiku iz prošlog stoljeća: sve to staro je pune 122 godine. Sve te 122 godine kontinuirano je tekao kazališni život u njoj, bilo da su izvođene vlastite, profesionalne ili amaterske predstave, bilo predstave gostujućih teatara iz zemlje ili inozemstva. A tu deset kilometara od mene padaju granate i razaraju kuće. Dovoljno je da netko od onih, kojima ni kulturni spomenici nisu svetinja, usmjere te granate malo dalje, i sav taj 122-godišnji kontinuitet je prekinut zauvijek. Razmišljam i o svrsi ovog svog dežurstva, kao i što ja tu mogu sačuvati, ako dođe do bilo kakvog napada. Upadne, recimo, grupa naoružanih četnika, a ja tu sam, nenaoružan. Nemam čak ni pištolja. A i da ga imam, što bih s njim? Trebao bih biti u najmanju ruku Doc Holliday, da s njima izađem na kraj. A tko čuva i može sačuvati katedralu, najznačajniji gotičko-renesansni spomenik na ovim prostorima? Gradila se punih 105 godina, a dovoljno je deset minuta da je se do temelja razori. Uđe, recimo, razarač u šibensku luku, obaspe po njoj paljbu, i za tili čas svih 500 godina njena postojanja i duhovnog zračenja otišlo je u nepovrat. Kako stvari stoje, nešto takvo nije nemoguće.

PONEDJELJAK, 9. rujna

Eto, što sam rekao! Konferencija u Haagu je započela, a ovdje kod nas kao da se tamo ništa ne događa. Minobacačke i topovske granate, avionske bombe, razaranja, palež, pogibije, ranjavanja…Pitam se da li sve to što čitamo i gledamo na tv registrira i druga strana, i kakvo tumačenje tome daje. Iz čiste znatiželje uzimam beogradsku Politiku. I zaista, sve je to i tamo registrirano, ali kao da je netko kabanici izokrenuo rukave i izvrnuo je naopako. Tamo Hrvati zaustavljaju automobile, maltretiraju ljude, pljačkaju, pale, istjeruju Srbe iz vlastitih kuća, a za svaki armijski napad kaže se da je Armija bila izazvana i uzvratila u samoobrani. I, obavezno, članci u kojima se u nastavcima govori o sprezi ustaša i nacista u Drugom svjetskom ratu, o Jasenovcu, koji se „neće i ne smije zaboraviti“. I sve to s intonacijom kao da je čitav hrvatski narod za to kriv. Zaista, običan čovjek, kad to tamo svakodnevno čita, mora zamrziti sve hrvatsko i steći uvjerenje da su svi Hrvati ustaše.

Sve do prije godinu putovao sam u više navrata Srbijom kao selektor Dječjeg festivala u Šibeniku i boravio u Beogradu, Kragujevcu, Kruševcu, Nišu…I svugdje sam bio srdačno dočekivan i sticao velik broj prijatelja. I to ne samo među onima koji su po profesionalnoj obavezi bili dužni pružiti mi gostoprimstvo. Kako volim zalaziti u birtije, među običan svijet, često sam to radio i u Kragujevcu, i u Nišu, i drugdje. Sjeo bih, naručio piće, prisluškivao razgovore, a katkad se spontano i uključio u njih. Ni traga nije bilo nekakvoj mržnji prema Hrvatima, a o Miloševiću se govorilo sa skepsom. A kad bi u razgovoru ljudi saznali što sam i odakle sam, nije bilo kraja čašćenju i srdačnosti. Sudeći po ludilu koje je raspirila propaganda, teško da bih se sada tako proveo. Pitam se da li su i ovi moji prijatelji, pod utjecajem općeg duha, počeli vjerovati da sam i ja ustaša ili pak imaju rezervu i skepsu prema onom što se tamo piše. A ako je imaju, zašto se ne oglase?

Gledam na tv prizor demonstracija pred vatikanskim predstavništvom u Beogradu. Ljudi izbezumljena lica od bijesa i mržnje Vatikan nazivaju leglom fašizma, a papu crtaju s kukastim križem i nazivaju ga Sotonom. I to samo zato, što je pozvao na molitvu „za kraj borbi u Hrvatskoj i za mir za sve narode u Jugoslaviji“. Dakle, ne stavlja se izričito ni na koju stranu, niti koga optužuje kao krivca, nego se samo zalaže za mir. Baš kao i u slučaju iračko-iranskog rata i rata u Zaljevu. E, ako je to fašizam, što je onda ovakva reakcija na te riječi?

UTORAK, 10. rujna

U šibenskim kafićima rat se, uglavnom, osjeća u diskusijama koje se tamo vode. Jedni brane Tuđmanovu politiku pregovaranja, jer bolje je pregovarati nego ginuti, a drugi smatraju da bi na svaki udarac trebalo uzvratiti adekvatnom odmazdom. Ovo drugo protivi se mojem moralnom osjećaju, a za ono prvo ne znam kud nas vodi. Jer, zaista, čemu pregovarati, kad je evidentno kao bijeli dan da ona druga strana nikad neće priznati suverenu Republiku Hrvatsku unutar njezinih granica.

SRIJEDA, 11. rujna

Slušao sam na tv da je visoki časnik JNA, Hrvat A. Š., komandant garnizona u D., podnio ostavku i napustio vojnu službu. Takvim potezima kod nas se uglavnom aplaudira. Ja nisam baš siguran da je to bolje.

Svojedobno sam kao član SK dolazio u konflikt s rukovodstvom organizacije zbog svojih „liberalnih“ i partijski „nepodobnih“ stavova. Jednom prilikom me sekretar pred svima upitao što ja s takvim stavovima radim u SK? Zašto ne istupim? Odgovorio sam mu da smatram da bi linija SK upravo trebala biti ovo što ja mislim, i da ja ne samo da neću istupiti, nego da ću se zalagati da što više ovakvih kao ja uđu u SK. Ako vam ja, ovakav, ne odgovaram, isključite me, rekao sam. Jer, garantiram vam, kad bi ovakvi kao ja ovdje bili u većini, ja bih isključio vas. Tada sam, naime, naivno vjerovao da sudbina ove zemlje ovisi o tome kakav će biti kurs Partije, a kurs Partije o tome tko je u njoj u većini, te bi moj istup značio dezertiranje u odnosu na ono za što se zalažem.

Daleko sam od toga da posumnjam u poštene i rodoljubive namjere spomenutog časnika i drugih koji su postupili slično njemu, ali se pitam što bi se dogodilo kad bi svi koji nisu Srbi i svi čestiti ljudi , bez obzira na nacionalnost, istupili iz JNA? Armija bi, bez sumnje, postala etnički čista, jednonacionalna i sastavljena samo od poslušnih marioneta i beskrupuloznih ubojica.

ČETVRTAK, 12. rujna

Možda će netko primijetiti kakav je to dnevnik u kojem se onom koji ga piše ništa ne događa. Pa, ipak, evo danas i jednog događaja. Moja ustanova, Centar za kulturu, pripremila je na brzinu jednu priredbu, kojom bi obilazila krizna područja i izvodila je za gardiste ili za prognanike. Danas smo trebali poći u Skradin, po kome su već padale granate. U neposrednoj je blizini selo Bratiškovci, u kome je stacionirana Martićeva milicija. U zadnji čas stiže vijest da se priredba odgađa. I tako mi se ni danas zapravo nije ništa dogodilo.

PETAK, 13. rujna

Takozvani crni petak. Da li će to zaista biti? Kako je počelo ništa dobra se ne može očekivati. Sinoć je jedna granata pala i na Šubićevac, u blizinu nebodera u kojem stanujem.

Posljednji primjerci osmoknjižja o šibenskom identitetu u knjižari Liber u Šibeniku

Danas sam g. Srećku Truti, vlasniku knjižare Liber, u Ulici Jurja Šižgorića 2 (koja ide od Ghetaldusa prema svetome Frani) predao neke od posljednjih primjeraka mojeg osmoknjižja o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini. Tako će zainteresirani čitatelji u toj posljednjoj šibenskoj knjižari u staroj jezgri moći naći i Šibenski teštamenat, i Šibensku filozofiju, i Šibensku likarušu, i krunski Europski Šibenik. Prva izdanja Velikog rječnika, njegova prvog i drugog dijela, iz 2006. i 2007., odavno su rasprodana.

Šibenke i Šibenčani izvan Šibenika i dalje mogu posljednje primjerke tog osmoknjižja naručiti na e-mail adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, uz plaćanje pouzećem (troškove dostave snosim osobno, kao nakladnik i autor). Cijene knjiga su: Šibenski teštamenat – 100 kn, Šibenska filozofija – 50 kn, Šibenska likaruša – 50 kn, Europski Šibenik – 100 kn. U slučaju narudžbe više knjiga bar jedna je na dar, a u slučaju narudžbe cjelokupnog šestoknjižja (ako za koji dan otkupim od Slobodne Dalmacije po desetak primjeraka ultime verzije Velikog rječnika šibenskih riči iz 2018. i Šibenskog prezimenika iz 2019.) i više njih.

ŠIBENSKI PREZIMENIK na Veliki je četvrtak „planuo“ u gotovo 4000 primjeraka za samo četiri sata!

Završnu, osmu knjigu, iz mojeg cjelovita projekta o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini, pod naslovom „Šibenski prezimenik“, na svim prodajnim mjestima u Šibeniku, njegovim otocima, te u priobalju od Pirovca i Murtera do Rogoznice, i u zaleđu do Skradina, Drniša i Perkovića, na Veliki je četvrtak, kupujući „Šibenski list“, na dar preuzelo gotovo 4000 čitatelja za samo četiri prijepodnevna sata. Tako je nadmašen lanjski rekord, kada je završnu verziju mojeg Velikog rječnika šibenskih riči u istom četverosatnom prijepodnevnom roku na širem šibenskom području na dar preuzelo blizu 3500 čitatelja. Treba li ikog podsjetiti, da je riječ o knjigama sa sadržajem za koji može biti zainteresirano samo uže, lokalno  tržište, i to u vremenu opće krize knjige i čitanosti svih vrsta štiva (izvan svakidašnje lektire sa društvenih mreža).

ŠIBENSKI BESTSELERI: Ostale knjige iz spomenuta osmoknjižja na tržište su izlazile u klasičnoj prodaji, pa je tako prvo izdanje Velikog rječnika šibenskih riči iz 2006. i 2007. (ras)prodano u ukupno 2000 primjeraka, Šibenski teštamenat iz 2009. u 1000 primjeraka, Šibenska filozofija s kraja 2009. u 900 primjeraka, Šibenska likaruša iz 2013. u 400 primjeraka i Europski Šibenik u 500 primjeraka. Za sve zainteresirane čitatelje izvan Šibenika, Zagreba i Hrvatske, koji nisu i neće biti u mogućnosti kupiti ili preuzeti na dar tih osam sadržajno povezanih knjiga još 2012. sam otvorio internetski Šibenski brevijar, kao i malu internetsku Knjižaru Jakovljević, na kojima se trajno nalaze širi izvaci iz svih tih knjiga. Pojedinačnih posjeta i čitanja članaka s tih internetskih adresa od 2012. do 2019. bilo je ukupno više od 70.000, s tim što je manje od polovine bilo iz Hrvatske, a većina iz niza europskih zemalja i iz Amerike.

NARUDŽBE: Preostali broj neprodanih i doštampanih knjiga: završnu verziju Rječnika iz 2018., Šibensku likarušu, Šibensku filozofiju i Europski Šibenik moguće je naručiti na adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com (uz plaćanje pouzećem, uz popust, s tim što autor snosi troškove dostave).

ŠIBENSKI PREZIMENIK: Tko je tko na slici iz dolačke osnovne škole iz 1959. godine (na molbu jednog čitatelja)

Teke po teke postajemo vršnjaci, mi današnji s nama ondašnjima, jerbo iđemo kroz vrime kad je red da počnemo padati na ditinjstvo

Pišući o nestanku dolacke cakavice (c a ne č) u prvon misecu lani uz tu san štoriju dometnija i sliku moga drugog razreda iz davno utrnute dolačke škole. Vridni čitatelj (V.G.) bocnija me kritikon da nisan pošteno potpisa tu sliku, pa je manje upućenima teško dokučiti ko je sve na njoj. Pa ćemo danas ispraviti i tu falingu: naša nezaboravna meštrovica bila je Vojna Marković (mater Zorana Markovića), koja se na slici lipo vidi u livon kantunu. Da bi slika uspila i da bismo se svi utrpali u kadar, spojili smo klupe, pa ćemo provati, koliko me danas sićanje služi, viditi ko je ko, po redovima, s liva na desno. 

Dunkve, u prvon redu, od liva na desno, smiju nan se Tome Bujas, Ivan Bujas, Inga Krnčević i Dijana Turko (šta se udala za Juragu). U drugon redu, jopet od liva na desno kikoće se njih četvoro: prvoj san zametnija ime, druga je Crnica, treća Božena Foskio, a četvrti Branko Bubica. Pozadi njih, u trećen redu, jopet sliva, iđu Mira Pezer, pa jedna cura koju san odma poslin dolačke skule izgubija iz vidokruga, pa Jere Zorić i Miće Dejanović, pa Lovor Barić i Ivica Lovrić. U četvrtoj fili, smiju nan se Lidija Celić i Asja Čubrović, pa Enka Petrina i Nada Jurin, te jopet jedna lipa cura koju više ne bi pripozna i uz nju Mirjana Jakšić (šta se udala za Pattieru). U peton redu s liva pravi se ozbiljan Branko Barački, koji je sta u mandroču, najbliže školi, a šnjin u klupi san ja. Desno od mene su Božena Todorović i mala Matićka iz moje ulice, a do nje jedan kojeg san zaboravija i jedan Polić. Ajmo sad u šesti red, di isprid meštrovice viri Dario Nikolić (koji i danas stoji u dolačkoj buti). Desno od njega su Joso Bilić i Branko Kužina, a skroz desno Braco Lovrić i Marko Čupin. U najzadnjin, magarećin klupama, desno od meštrovice vidu se s liva na desno: Zoran Kundajica, Marijan Belamarić, Srećko Makale i Zoran Kronja. 

Ako ko more javiti mi kako se zovu ovih troje šta ih se više ne sićan, neka mi javi. Bili smo složna ekipa. A i u životu, koliko mi je poznato, svi su se držali uputa koje in je dala naša meštrovica, pa niko nije od sebe napravija bleku veću nego šta je niti je krenija nizbrdo, pa ni sada, pod naše stare dane nismo ošli skroz na kvasinu. Manji dija naših s ove slike napušta nas je prija vrimena, ali – teke po teke – jopet ćemo se svi naći na okupu, i gledati da prije svoje učiteljice uletimo u razred.

ŠIBENSKA PLEMIĆKA PREZIMENA: Još živo zadnjih šest - Dobrović, Dominis, Ljubić, Draganić-Vrančić, Šižgorić i Vrančić!

Među 72 glave s katedrale bilo je i naških renesansnih plemkinja i naških tobože renesansnih plemića (koliko god da su po puno toga slični današnjim pučanima)

KORIJENI: Šibensko plemstvo nije bilo dubljih (imovinskih ili obrazovnih) korijena, pa su – od postanka Šibenika do nestanka plemićkih prava u prvoj polovini 19. stoljeća -  bile male razlike između plemića i pučana i u razdiobi vlasti. Gotovo da bismo ih, jedne kraj drugih, mogli predvečer naći i u nekoj od šibenskih lokandi, preteča kasnijih težačkih toverana! Ukratko, plemićima su vlastitom voljom postajali oni, koji su bili brži, jači, žveltiji i bezobzirniji od većine nepismena puka, a bilo je – u tim njihovim počecima iz 13. i 14. stoljeća - i nepismenih plemića. Prema tumačenjima Ivana Pederina u studiji pod naslovom „Šibenik na kraju Srednjeg vijeka“, u ostalim dalmatinskim gradovima samo je manji broj plemića nosio hrvatska prezimena, a većina imala grčka, latinska i talijanska, pa neki – u 15. i 16. stoljeću - čak i orijentalna. Prvobitni se Šibenik, međutim, sastojao od malobrojnih hrvatskih velikaša i brojnijih doseljenika iz zaleđa i Donjeg polja, pa su se domicilni plemenski običaji i nazivi bolje očuvali.

TITULE: O postanku plemstva u Šibeniku, u Velikom sam rječniku šibenskih riči (šekondi dija, iz 2007.), na šibenskom dijalektu, da se bolje razumimo, zapisao: „O tome ko će postati plemić, odlučiva je državni suveren. Do 1102. najplemenitiji su bili najmoćniji iz doseljenih plemena, a poslin prama zaslugama za državu, akonto kojih bi se dobilo i koju veću parcelu. Od 1102. u Šibeniku je bilo i plemića Ugara, a za njima su se do najmoćnijih uspeli Šubići Bribirski. Najugledniji su držali vlast u gradskoj upravi, pa postajali vlastela. Za ući u plemićko vijeće, koje je onda držalo svu vlast, bilo je dovoljno da čovik zna pisati i čitati, i da je stariji od 18 godina, ali da je jači i moćnijih od sviju rešto. Bogatije obitelji, šta su prid Turcima bižale u Šibenik, od Venecije su dobivale titulu conte.

PRVI PLEMIĆI: Šibenik je od početka ima svoje plemiće. Draganići su nastali od Dragana, sina Golubova iz plemena Šubića; kad se Franjo Draganić 1738. oženija Margareton Vrančić iz šibenske grofovske familije, spojija je ta dva prezimena u Draganić-Vrančić, i lipo mu je bilo. Među skradinskon vlastelon najjači su do pada pod Turke bili Milogostići, od kojih su početkon 15. stolića nastali Divnići, Malpašići, Mihetići i Lasići, a poslin i Mijagostovići. Od 1527. Habzburgovci uvodu titule: knez, grof, barun, vitez i plemić, a Venecija conte i nobile. U 15., 16. i 17. stoliću i Šibenikon je vladala vlastela, a pučani su priko svoga vijeća imali savjetodavni domet, pa su mogli samo kukati i moliti. Kmetovi su vlasteli morali davati desetinu na vridnost zemje i desetinu na prihod.

KUGA I ZADNJI PLEMIĆI: Velika kuga iz 1649. pomela je sviju iz šest plemićkih obitelji i većinu iz većine ostalih, a samo ih se deset skroz škapulalo tako šta su na vrime pobigle oli na Prvić i Zlarin, oli prama Dubravi, Danilu i Bilicama, oli prefin do Venecije. Kad je došla Austrija, poslin pada Venecije, od 1797. do 1806., priznala je sve plemićke statuse i svima dala titulu grofova, a onda je doša Napoleon i svima to ukinija. Tek 1815. Austrija jopet plemićima vraća njijovo, ali onda je za sve bilo kasno. Zadnji popis šibenskih plemića, koji su onda bili i u sastavu plemićkoga vijeća grada, potvrdija je u jednon spisu Antonio Simonić pok. Benedeta, ka javni bilježnik i čuvar općinskog arhiva, dana 2. kolovoza 1817. Po familijama su to bili: Banovci, Bovi, Corneri, Cortelini, Damjanići, Divnići, Dominisi, Draganić-Vrančići, Fenzi, Feri, Fondre, Fontana, Galbiani, Gelpi, Ljubići, Marcatti, Mattiazzi, Misture, Pellegrini, Pinelli, Semonići, Soppe, Striseo, Šižgorići, Zavorovići i Zekmiševići. Njima triba pridodati i one koji su to bili prija velike kuge, pa i još prija (kad su sklapali ugovor s Jurjon Dalmatincon), a poslin in se loze zametnile: Dobrojeviće, Dragojeviće, Gonirbiće, Grčičiće, Ivetiće, Martiniće, Mihetiće, Taveliće, Toboloviće i Tolimeriće.“

NEKI NOVI ŠIBENIK: Prema suvremeniku Kandijskog rata i kuge koja ga je slijedila, šibenskom plemiću, Frani Divniću i njegovoj Historiji Kandijskog rata u Dalmaciji, od 150 plemićkih obitelji kugu je preživjelo njih deset, pa je nakon 1650. godine bilo krajnje otežano funkcioniranje gradske vlasti i preostalih, ionako labavih, javnih službi. No, kasnijim je pregledima matičnih knjiga utvrđeno, da je kritična masa šibenskog plemstva ipak nadživjela strašnu kugu iz 1649. Prema Tomislavu Pavičiću i njegovoj studiji, pod naslovom „Šibenik u Kandijskom ratu“ (izdanje Muzeja grada Šibenika iz 2008.), „za proučavanje šibenskog onomastikona vrlo je važna matica rođenih Liber baptizatorum VI, s upisima od 2. siječnja 1648. do 23. studenog 1669., koja se čuva u arhivu župnog ureda sv. Jakova. Upisani podaci nam govore da su u vrijeme epidemije kuge u Šibeniku mnoge obitelji nestale, a s njima i prezimena starosjeditelja Grada. Uspoređujući antroponimnu strukturu Šibenika iz matice rođenih Liber baptizatorum I (sadrži upise od 1581. do 1590.) s maticom rođenih Liber baptizatorum VI (samo za godine 1650. do 1659.) vidimo da se od 1500 prezimena iz matice rođenih, knjige I, u matici rođenih, knjige VI, pojavljuje svega 250 prezimena, dok se sva ostala odnose na novopridošlice. To nas navodi na zaključak, da se nakon kuge formira novi antroponimni temelj Šibenika, u kojem će se od tih 250 starih prezimena do današnjih dana sačuvati mali broj.“

PLEMIĆI PO KVARTOVIMA: Kako navodi Kristijan Juran, šibenski plemići: Frane Divnić, Dominik Simonić i Andrija Tranquillo 1651. pisali su mletačkom providuru za Dalmaciju, da je kužna epidemija usmrtila 60 članova Velikog vijeća i dovela do izumiruća šest plemićkih obitelji:  Andreis, Križančić, Dragojević, Ivetić, Indricis i Tavilić (iako su u kasnijim zapisima još neko vrijeme spominju prezimena Tavilić i Dragojević). Prvi popis plemićkih prezimena nakon kuge iz 1649., onaj iz 1659. glasi: Divnić, Dobrojević, Draganić, Ferro, Fozza, Kosirić, Ljubić, Linjičić, Mišić, Simonić, Šižgorić, Teodošević, Tranquillo, Vrančić i Zavorović. Dvadesetidvojica plemića nalazila su se tada u Šibeniku, a izvan grada kapetani Nadal Theodosio i Mihovil Draganić, dok su Petar Simonić i Frane Šižgorić bili u Lombardiji, Nikola Draganić u Cremoni, Dominik Divnić u Veneciji, Frane Dobrović na Levantu, Ivan Frane Ferro na Braču, doktor Ivan Linjičić u Zadru, kao i Jakov Fozza, te Frane Simonić u izgnanstvu. Plemići su uglavnom stanovali u Gradu, a najviše ih je prema popisu iz 1687. stanovalo u župi sv. Trojstva (kasniji sv. Ivan) – ukupno 15, dok su ostali bili raspoređeni u župama sv. Krševana (6), sv. Benedikta (2) i sv. Duha (1). Po rodovima to je ovako: Semonići (ogranci Abbas, Perora i Grisanis) u pet obitelji sa 32 člana, Divnići (ogranci Malpažić i Mihetić Dragojević) u četiri obitelji sa 27 članova, Vrančići u četiri obitelji sa 25 članova, Šižgorići u tri obitelji sa 22 člana, Mišići (ogranci Aqua i Balić) u dvije obitelji s 18 članova, te po jedna obitelj rodova Kosirić, Ljubić, Teodošević i Zavorović. Ukupno je u Gradu bilo 156 članova plemićkog staleža, što je bilo oko devet posto tadašnjeg gradskog stanovništva (uključujući Draganiće, koji su očito boravili izvan Grada).

Većina plemića stanovala je u svoje vrijeme u Masnoj (desno) i u Kalelargi (lijevo), a danas tamo - kroz veći dio godine - nema ni plemića, ni pučana

ZADNJIH ŠEST PLEMIĆKIH PREZIMENA: Početkom 21. stoljeća među šibenskim je prezimenima vitalno samo njih šest, istovjetnih s prezimenima šibenskih plemića (!): Dobrović (od nekadašnjih Dobrijevića, iako tu vezu nije lako dokazati i na plemićkoj razini) – njih 9 u 4 obitelji, Dominis (čiji daleki, plemićki  korijeni nisu samo hrvatski, nego i talijanski) – njih zadnjih 4 (2), Ljubić (najstariji Ljubići su šibenski plemići zapisani početkom 15. stoljeća, a Ljubići koji su doselili u grad poslije kuge iz 1649. su iz Plastova i Goriša; Ljubići iz Doca su bili Morlaci iz Bogetića, koji su doselili početkom 18. stoljeća) – danas njih 156 u 52 obitelji (jedan, najbliži plemićkim korijenima, još ima urarski obrt u Kalelargi), Draganić Vrančić (najbliži plemićkim korijenima) – njih 6 (3), Šižgorić – njih 27 (11), od kojih najvjerojatnije danas većina nema plemenitaške gene, i Vrančić – njih 33 (10), uglavnom od doseljenih Morlaka nakon 17. stoljeća.

NAPOMENA: Ovo je samo fragment iz slojevite studije u nastajanju, pod naslovom ŠIBENSKI PREZIMENIK, u kojoj će biti dubinski predstavljena prezimenska baština, ne samo iz grada Šibenika, nego i sa svih njegovih otoka, te iz njegova priobalja i zaleđa, na prostoru današnje Šibensko-kninske županije. Bit će to završna studija o šibenskom identitetu i njegovoj sudbini, uz već objavljeno petoknjižje (Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik). Sve te knjige moguće je nabaviti u Šibeniku, u knjižari Liber (zadnjoj u staroj jezgri, iza Ghetaldusova dućana), kao i na e-adresi: ivojakovljevic9999@gmail.com.

ŠIBENSKI MEMENTO: Grudanje na Poljani prije 65 godina

Šibenska Poljana: od početka 14. do početka 20. stoljeća za Šibenke i Šibenčane iz stare gradske jezgre bila je iscjeljujući prostor čiste arije (za razliku od većine gradskih ulica, koje su dulje vrijeme na sebi nosile i kanalizaciju otvorenog tipa). Zatim je uoči i poslije Prvog svjetskog rata često bila i teren za ondašnje vrste sportskih nadmetanja, da bi uoči i nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do kraja 1980-ih bila glavno gradsko šetalište. No, otad se preobrazila u improvizirano parkiralište, da bi od prošle jeseni postala najveće i najizazovnije gradilište u Šibeniku, na kojem su bageri i bušilice već stigli i do 12 metra dubine. Stoga preporučujem da se načas vratimo 65 godina unazad, da bismo se uživjeli u ugođaj s tog istog kultnog šetališta, na prijelazu iz siječnja u veljaču 1954., kad su se kao nikad prije i nikad poslije na tom prostoru Šibenčani i – grudali! 

Tada u Šibeniku još nije bilo ni Vidika, ni Buala, ni novog Baldenika, kao ni urbaniziranog Šubićevca, nego je većina građana živjela u staroj jezgri, te u blisko gravitirajućim joj četvrtima Varoš, Škopinac, Plišac i Crnica, pa im je Poljana bila stvarno gradsko središte. Prije 65 godina na Poljani je uz đerdin stajala Gradska kavana, a na sjeveroistočnom kantunu i slavna okrugla trafika. Vijest o snijegu na Poljani sa slikom grudanja objavio je tada mlađahni „Šibenski list“, a ja sam tada, sa svoje dvije godine i dva mjeseca, bio na Poljani samo u prolazu, da bih 65 godina kasnije svoje sjećanje mogao metniti na moj internetski „Šibenski brevijar 2“.