Duzzina najlipših šibenskih riči sa ZZ: od zzunte do razbanzzone

Ko oće vazeti bokunić pupastoga, iđe mu i po glave, pa nek je cuca do besvisti

Mi, pravi Šibenčani, duperajemo jedno slovo višje od školovanoga svita u Hrvatskoj: dok svi rešto duperaju 30 slova, od A do Ž, mi duperajemo 31, jerbo je među onima od A do Ž i slovo ZZ, šta se izgovara ka kad bi spojili d i z u jedan glas. Potegli smo i to od Mletaka, koji ZZ puštaju odase kad oće reći riči ka šta su romanzo, zanzara, zebra, razzo oli azzuro. Pa ćemo za ovu prigodu, iz ultime verzije Velikog rječnika šibenskih riči (koju svak more naći i mukti priuzeti s adrese: knjizarajakovljevicsibenik.blogspot.com), spomeniti se ovih prilipih 12 riči. Jedne počinju na ZZ, a ove rešto ZZ držu u sebi, po sride svoje sride, da se ko sa bande ne bi mašija, pa nan oteja i to naško, nevojno ZZ.

Zzinga - prama tal. zinco, cink, mi sa zz zovemo skupju, pocinčanu kapsu za pokapanje bojestojećih pokojnika

Zzog – prama tal. campo di gioco, teren za igru na buće oli na drvene balote (ko izgubi plaća litru)

Zzogatula – od tal. giocattolo, dičja igračka

Zzunta – od tal. aggiunta, dodatak; u bikariji: ko kupi janjeću plećku oli od bubriga pa do kraja buta, mora uzeti i po glave; meće se uz plećku i but, jerbo samo glavu malo ko da bi tija uzeti po cini naške janjetine, pa bi se jošter i pobili s mesaron; ma, dobra je i glava, ako u njojzi ima zeru pameti; a kad se u razbanzzavanju kome nadoda i više nego šta ga spada, onda mu se to nazzuntaje

Duzzina – od tal. dozzina, tucet, dvanajst

Grezzi (judi) – od tal. greggio, grubo izrađen, sirov; ima ih i brez skule i s diplomon, nije za biti šnjima, ali in je teško uteći. Koji put bi ti sve dali, ali i uzeli, i najgore je šta su sve grezziji šta su stariji, pa su teški svima, a i sebi.

Mezzo luto – od tal. srednja žalost, iđe poslin crnine za pokojnin, da ne bi svit šta zamirija, ako bi ona odma na se metnila bilo (prija nego šta bi se on oladija)

Mezzo matto – od tal. srednje lud, napolak; a takih je odvaik bilo najviše

Muzzina – prama tal. kutijica za šparanje šoldi; drži se na kredenci oli na komu

Razbanzzavati – ogovarati; a oni koji to volu činiti po cili dan na sve bande zovu se razbanzzon oli razbanzzona

U ovin je danima, i čejadetu i bačvi, dobro da se moru potpačiti pod koji tak oli intak, jerbo je i zadnjoj bleki bizero da se balota uzvrtila ka da višje ne zna za se

NEKA JE U TO IME SVIN MOJIN KOMPANJONKAMA I KOMPANJONIMA NA DRUŠTVENIN I NA ONIN DRUGIN MRIŽAMA SRITNA I PLODONOSNA 2018-A, PA POSLIN ŠTA ISPADNE!

Europski Šibenik na Božić 2017. kontra šibenskog Božića iz 1066.

Samostanski vrt svetoga Lovre je idealan spoj povijesnog i turističkog, Europskog Šibenika

ŠTA O ŠIBENIKU OĆE KASTI NUMEROLOGIJA: Šibenik je jedini grad na svitu, koji je začet na sveti dan, Božić, koji priko broja 25 judima šaje numerološku poruku, da u njemu slavu Svevišnjega koji je Jubav, pa da taki budu i jedni drugima. Ma, ko je to tija čuti? Sve šta je dolazilo poslin bija je vični sudar Dobra i Zla, Boga i Đavla, u koji se puno našeg svita mišalo tentajući Đavla, da vidu šta bi od toga moglo ispasti i oćemo li se poslin vajati od smija. Kad je u najzadnjen vrimenu uz ime Šibenik tribalo domećati i broj po kojen će ga raspoznavati poštijeri u cilome svitu, dopali su ga 59 i 22, jedan gori od drugoga, numere teške konfužije, rastrojstva, pomišanije i izokrićanja, pa da na najlišpjen bokunu na baloti ništa ne iđe iz prve, da malo šta ispadne kako bi tribalo, oli ako šta i ispadne, da nikon nije po voji.

ŠTA O ŠIBENIKU OĆE KASTI ASTROLOGIJA: Kad ga je počela prigledavati astrologija, jedni su u njemu vidili Jarca, divju, raskalašenu beštiju (zarad datuma na koji je uša u povist), a drugi Vagu (zaradi Mijovila, svoga borbenog zaštitnika), kojoj se drago pobiti i protivu jednih i drugih, oli čas protivu jednih, a čas protivu drugih, pa ka rastrojeni 29, jerbo to je Mijovilov dan, tolko uznemiriti kantar, da višje ne more doći sebi. Mijovil i danas gori buža onog vraga, koji je dospija probužati kupolu, ali Mijovil jošter nije njega, zato šta je Firentinac, ka i Juraj, i vraga napravija tvrdog ki kamen. Šta je o svemu tomen moga znati meštar Juraj, kad je prvi put sa svojin škicama doša u Šibenik, a – vrime je pokazalo – pogodija je katedralon zamalo sve, ako ćemo infišavati da, za života, išta moremo razumiti.

ZAŠTO RENESANSNI ŠIBENIK NIJE DA VIŠE SVETACA I PISNIKA: Nije bilo lako Mlečanima imati snamin posla, digli bi oni ruke od Šibenika odma čin su vidili di su, da in nije pasala naša luka i trgovačka požicija prama Turskoj inperiji i nježinoj robi, i da in nisu tribali šibenska sol, maslinovo, smokve, vino, rakija, janjetina i nabaška kozletina, uz koju je iša i najlikovitiji od sviju sireva. Šta su njijovi špijuni zapišivali o namin, boje je i ne misliti, kad se vidi ono malo, šta su, sve u lipo, o svojin sugrađanima i njijovin spasitejima pisali Juraj Šižgorić i Frane Divnić, svaki u svoje vrime, koje je u ciloj šibenskoj povisti bilo – zlatno, jerbo je malo toga onda dililo Šibenik od Firence, oli našu od njijove renesanse. Oba su spominjali i gusare i ajduke, a nabaška pjačkaše sa svih banda, od gradske liđere do onih odazgara, šta su krali sve šta bi in došlo pod ruku, i vodu iz bunara, i zlato sa oltara, i šolde iz škrabica, i robu s trabakula i iz najboje zakračunatih palača, pa usput i tuđe žene, kojima bi se u njijovin najbojin litima zgadija život. Zato ne čudi šta je u ijadu lita Šibenik da malo svetaca i pisnika, jerbo sveci su odvaik bili čudan svit, koji pušta da šnjin radu ko šta oće, namisto da in se suprotivi, ne da na se i zaškaja ih oli brocne britulinićon, kako Bog zapovida. A pisnici? Bleke, šta kukaju da ih ona neće, oli njanke ne zna da postoju, namisto da su se cilin tilon odma bacili na nju, pa nek se ona poslin misli.

Od renesanse do savezničkog bombardiranja na svetu Lucu 1943. doli je bija dominikanski samostan, a poslin jedno vrime peškarija, da bi sad uzdiza se stanbeno-poslovni blok za europski Šibenik

ZARAD ČESA JE POLITIKA ODVAIK OD ŠIBENČANA ČINILA ŠTA JE ČINILA: Kad je poslin renesansne katedrale, gregorijanskog korala i venecijanske edukacije na grad lega Kandijski rat, s Turcima i janjičarima s jedne, i s neustrašivin branitejima, ratnicima i  mučenicima, ali užnjih i s pjačkašima, plaćenicima i razbojnicima s ove bande, pa onda strašna kuga, višje se nije moglo zabrenzati balotu. Cila je podivjala, pa se počela okrićati sve to bržje, da se priživila čejad višje nije imala za šta privatiti. U ton su ringišpilu naokolo počeli letati judi i zviri, teće i lancuni, mušći i škovace, molitve i beštime, šterike i špine, pošade i parangali, drška od motika i oglođani janjci, skupa s rašušenin karatelima. Po gradu nisi moga proći, ako si se ima za šta privatiti, a da te ko ne pričepi uzazid, e da bi ti drito u facu reka da je Venecija najgora kurbetina, kojoj će franca doći glave, oli da su Turci višje dali za Šibenik, nega svi oni šta su, kad je bilo najgore pobigli trabakulima, sriću in vrag odnija. Napija bi mu se krvi ispod vrata da ga se dočepan, dokaživa mi je jedan, šta je trča zamenon da mi to reče, tirajući me da mu pjunen u gubicu, ako mu ne virujen. Po tovernama, di su mušterije puštavale vino, kolko su tribovale, dosta je bilo da ko spomene Napolejona, oli Auštriju, a on njemu Italiju, Crnog Đorđa oli bleku Radića, pa da ga oriže di je najtanji. Kad se sve naskroz uskomešalo, vrila je krv probila i u tejatar, di je ona šenpja od Mazzolenija otija svitu prodavati pamet i lipotu, da se on poslin od sve te mižerje more to daje odalečivati. Na svoje san oči vidija i na uši čuja, kad su davali Zrinskog, da jedan naš na bini stane prid pupliku, i ki da ga koju, prodere se: „Ja san Nikola Šubić Zrinski“, na šta mu jedan, koji ga je dobro zna, doli, od petoga reda, reče: „Da si ti Zrinski, vratija bi mi onih ijadu kruna, šta san ti ih da na lipi brk, lupetino i beštijo, da li da bi beštijo!“

ZARAD ČESA JE SUSVITA U ŠIBENIKU ISPALA KAKO JE ISPALA: Uskomeša se domalo i ženski svit, pa počeja svima kaživati cice i  guzice, na šta se muškome dilu sva krv salila u glavu, da višje nisu dolazili sebi, nego su za njima plazili, ka da su svetice. Vrag je nazad doveja jopet i gusare i ajduke, koji su se – dok bi se ovi naši svučivali, da bi vatali golotinju onih nesritnica – mašali za sve šta in je dolazilo pod ruku, pa poslin spominjali i Šibenik, i Rvasku, i cilo vrime pišali od smija. Jedno, najvridnije, su sorili, drugo još vridnije zapošešali, treće priprodali fureštima, pa teke dali i našima, da muču. Bilo ih je šta su jopet prodavali i mater i ćaću, ako in se ne bi opirali, šta i nisu, jerbo su odprija znali, da njijova dica ne moru faliti. Kad je prija malo vrimena jedan naš, nako, da ko ne čuje, reka da su svojih pedeset ima višje force s jednon nega šta je ima su dvi ruke prija trijest lita, jerbo da ga onda ni su dvi nije moga slomiti, a sad more i s jednon, odma su ga izabrali za kraja, da ih vodi di nikad prija nisu bili. Pa se Zemja jedan tren prija Susvite tolko zavrtila oko sebe, da su se očepile i najzadnje bačve i damjane. Tolki je povodanj nasta, da se osvakle moglo cicati do besvisti. Izlivalo se i crno i bilo, a znalo je u tisnijin ulicama biti i opola.

TEŠTAMENAT U ULTIMI TREN: Kad san vidija koja je ura, zazva san svoje, i zadnjeg bizerog notara, da lapišon sve šta jošter fali, metnemo u teštamenat, pa da svaka bude na svon mistu: da se zna šta je koga dopalo. Mantalo mi se prid očima i nije mi višje bilo ni do česa, nego da bar štoko našeg priživi Susvitu i Kijamet (šta in je diferenca u tomen, šta jedan dolazi s maištralićon, a drugi, naskroz isti, s levanton). Kad je notar triput tinbron udrija, učinilo mi se ka da me je, dok sidin na katrigi kraj posteje, triput bubnilo u mali mozak i jošter, ka za zzuntu, ama-nama naskroz prisiklo ispod lebra. Vata san se za šugaman, da otaren ledeni pot s čela i otija jošter ništo kasti, ma višje se nisan moga sititi šta.

ŠIBENIK POSLIN MOJE PARTENCE: Ćutin se lašnji od tičjega pera i tolko dobre voje, vesel, da njanke ne obadajen ono doli, di sve iđe kako iđe: jedno u pra, a drugo u lug, jerbo je svit izgubija busolu, nabaška naš, šibenski svit. Kad san vidija da mi se i zidovi od kuće počinju guliti, truniti i bižati niz vitar, pokupija san onih devet škatula od postola sa kredence u konobi, pa šnjiman u vriću i uzbrig, drito na Kaštel. Okad san se delibera zadnjeg tila, nisan višje marija ni za koji matrijal, pa san leta, priskakajući skale, da me je milina bila gledati, ko me je moga viditi. Dok san se uspinja, gulilo se, mrvilo i odlazilo niz vitar sve živo okolo mene, pa san zadnje metre oda gol i bos, priko stina i magaruše, jerbo čin san se okrenija, doli višje nisan ima šta viditi, nega dim, prašinu i šporkicu, šta je ostala za sviman koji su se pobili zarad šibenskih parcela od Dumboke i Kvanja, priko Piska i Gozdenova, do Srime, Adrije, Konala i Solina. Derali su se na višje jezika, od kojih se nije moglo razumiti ništa, jerbo biće da su jedni na druge itali škaju i bonbe, vrilo uje i šodu kauštiku, kad – čin san se uspeja gori – doli više nije bilo ničesa do priguste prašine, u kojoj se gušilo cilo jedno vrime.

Najlipši, ma i najranjiviji dija Šibenika, naš Dolac, sa svojin Velin i Malin mandročon

ZORANOV KVARAT I PRIPORUKE ZA OVI SVIT: „Di si dosad, Josino, vaik se tebe triba čekati?!“, reka mi je s vrata od Kaštela, vas sritan šta me je dočeka, jedan od mojih najbojih prijateja, koji nije ima pacijencije da u Šibeniku čeka Susvitu, pa da skupa iđemo gori. Namisto „Živija mi!“ oli „Još ti je doli bilo malo, a?“ odma mi je ulija moj kvarat, uz pripomenu: „Pi, ne tribaš se više šparati!“ „Ima li nas po glasovima, jel ko još osta doli?“, priupita san ga, na šta mi reče: „Ne pitaj ništa, jerbo nisi više doli. Vamo su svi i vamo je sve. Nego, ne čudi se šta ćeš u Kaštelu viditi šta nikad prija nisi, sve na jednon mistu, pa bi te na tren mogla uvatiti mala snaga oli bi ti se moglo zamantati. Zato gledaj da ti je kvarat vaik pun i neš faliti.“ Pa smo se jedan za drugin počeli uspinjati uza zid, on skroz libero, a ja s kvarton u jednoj i s vrićon u drugoj ruki, kojih nije bilo za viditi. I nisan između dva reda skala ni dospija drugi put skvasiti grlo, kad san otamo čuja veliki smij, ka da su popucala sva Nebesa. „Znali smo da ćeš ti zadnji infišati, kako je Šibenski teštamenat samo tvoj, pa smo te, prija nego ćemo vamo, opjačkali i sve ti škatule ispraznili, a dotu pridali Mijovilu, u kapelicu, da nan svitli za na vike vikova.“ Govorija mi je to u facu jedan, čiju san glavu vidija na katedrali, da bi mu se, dok mi je govorija, minjala svako malo, sve dok nije izvitrila s mista di je s menon divanila. Na njegovo je misto odma doša jedan, pa još njih dvoje, oli – vidin li dobro – višje njih, koji se na glas čudu kolko judi vidu u mojoj faci, šta svako malo izvitri, da bi se vraćala na drugon mistu: tren ka čejade koje liči teške rane iz nike borbe na nože, oli ka žena šta se zaludu molila prija nego šta su ižnje istirali đavla, a jopet tren ka pešest okuženih, šta se rekuperaju i sad tražu jednog nesriću iz Glamoča, kojen bi tili criva izvaditi.

UKAZANJE PETRA KREŠIMIRA ČETVRTOG: „Nemojte, judi, biti bleke, niste doli!“, reče in jedan kojemu je u prolazu bilo bizero da su to novi, šta se na Kaštelu jošter ne snalazu kako triba. Kad mi je u zadnju jedan doša kasti, da me jedna dobra duša oće ništo priupitati, jerbo su joj rekli da san ja pisa „Šibenski teštamenat“, krenija san skalama šta vodu kroz mali, basetni volat prama Docu, di me je on, vanka zidina, čeka. „Škužajte, šjor, šta van prikidan feštu, ma oću samo da mi koko bizer reče, di san ovo ja sada?“ Red je bija da mu se najprvo pridstavin i prvi daden ruku: „Jakov“, rečen, a nisan bija sigur jesan li se dobro pripozna, a on meni, ka da njanci ne zna za se: „Petar Krešimir IV“. Dok smo se rukovali, sve se zatreslo, da se pričinjalo ka da će Nebo na Zemju. Odozgor su zalampale šajete i šijuni, odozdol se otvorile sve katakombe, u kojiman je ijadu lita, odispod grada, od rive do fortica, iša drugi, vični život.

OSVANUĆE APOSTOLA IVANA NA KAŠTELU I RONZZANJE NAŠEG SVITA: Kad se iz tih buža, gori prid Kaštel, naguralo tolko duša, da su se jedan tren začepila sva četri ulaza, saša je među nas jedan kojeg nije bilo za vidit, ali si ga moga čuti boje nego sebe. Prvo je, ka da se teke nasmija, sviju lipo pozdravija, pa je najprvo spomenija pisma šta je sla šibenskin sedmerin crkvama, s kojiman se sve do prija malo vrimena, lipo dopisiva, pa je onda spomenija niki libar sa sedan pečata i jedno janje, pa anđela i škakavalce, jednu ženu, zmaja i jedno dite. Pa je daje sve to višje plašija svit, da će doli sve propasti, jerbo su se judi raskalašili priko svake mire, pa spominja viđenja, zviri i Sotonu. I kad su se po cilomen Kaštelu duše počele komešati, ronzzati i svašta mu ružno vikati, ka da su još doli, otvorija je prid sviman Knjigu života, u kojoj je bila Rič. U ton trenu ja san skala na tle svoju vriću s mojih 12 škatula od postola, u kojima – kad san ih otklopija – nisan naša ništa. Pa san se uzvrtija, tija iskočiti iz svoje duše, probužati onog koji mi je sve šta san cili život slaga - uzeja, dok mi jedan, kojeg nikad prija nisan vidija, nije reka: „Šjor, ne vraćajte se nazad. Ode je na Kaštelu vaše misto.“ A mojih 12 škatula, ko mi ih je odnija, di su? „Sve su one na svon mistu, tamo di je i na početku bila Rič. Jerbo Rič, pa i šibenska rič, odvaik bijaše kod Boga, i Bog bijaše Rič. U njojzi je bija život, i sve šta je postalo, po njojzi je i u Šibeniku postalo. Kroz jedno je vrime Rič tilon postala i nastanila se među nama, pa se vratila nazad Bogu, kojeg nikad niko nije vidija. Nego samo Rič, koja bijaše Bog.“

OSVANUĆE APOSTOLA PAVLA NA KAŠTELU I KAŠTEL PRIPUN ŠIBENSKIH DUŠA: Dok su se i daje tresli Nebo i Zemja, a More i Šibenik prilivali na sve bande, uvati me šotobraco jedan drugi furešti čovik, koji se isto gori naša, ka i oni šta je bija prija njega, da mi se ispovidi, vako: „Kad bi ja govorija sve anjelske i judske jazike, a jubavi ne bi ima, bija bi lata šta ječi, i pokrivalo šta zveči. Kad bi zna sve tajne i svu pamet, a jubavi ne bi ima, niko bi i ništa bija, makar bi viron primišta brige i udoline. Kad bi sve svoje imanje i sve riči prida gorima od sebe, a jubavi ne bi ima, zaludu bi mi bilo sve. Jerbo, samo jubav ima pacijencije, ne fali se, nije guloža, ne razbanzzaje, ne štucigaje, ne štraca, niti prosipje beštime. Samo jubav zaboravja, prašta i raduje se istini. Proroštva? Nestaće! Jaziki? Zamukniće! Znanje? Proći će mu vrime. Jerbo je sve naše za života bilo nesavršeno. Prija smo zvirali okolo ka u magli, a saćemo licen u lice, ka Jubav i Rič. Dok mi se on ispovida, digle su se uzazid Kaštela sve šibenske paćeničke duše, njih naijade. Niko ih nije moga zbrojiti, jerbo je u jednoj duši znalo biti i njih deset, ka šta je prija u jednon tilu znalo biti dabi deset duša. Tolko sirotinje, brez tila i truna matrijala, Kaštel nije vidija okad zna za se. A, jopet, ka da su bili sritniji nega ikad prija. Dok nije doša među nas oni furešti, šta se meni ispovidija, na više je mista više njih toćalo i grizlo, šta je ko pridsebon ima, pa kvasilo grlo, iz kojih je poslin u Nebo išla pisma, šibenska pisma.

Prvi spomen imena Šibenik, na latinskome (In Sibiniquo, U Šibeniku), još svitli!

NAZAD: Pa su na tren zamukli i – kako san napovidija – primakli se zidinama, svi, sa svih banda, gledajući doli, prama plišivu mistu, di je prija bija grad, u kojen je Susvitu priživija samo Jakov, ali se kroz obadva, razvaljena portala čula pisma, ka da su „Kolaši“ još tamo: „Ave, verum corpus, rođeno od Marije Dive, smiluj nan se...“ Pa se i ta pisma, s Isuson i Marijon, počela uspinjati prama Kaštelu, okle se „Ave, verum corpus“ orija na sve bande, do na kraj svita. „Smiluj nan se“, reka san i ja, ka u sebi, tren prija nego šta ću – dok me niko ne vidi – posakrito, nazad.

INTERVJU U SLOBODNOJ DALMACIJI: Kako sam pisao Veliki rječnik sa više od 3000 šibenskih riči

U (post)blagdanskom će ozračju žitelji Krešimirova grada dobiti zaista lijepi poklon:  Veliki rječnik šibenskih riči. 

Piše Ivo Mikuličin

Foto Marina Jurković

To je djelo, početkom prosinca, već osvanulo na stranicama male internetske knjižare Jakovljević, poslije punih dvanaest godina prikupljanja i sređivanja građe. Pri kraju su pregovori i oko tiskanja te, uvjereni smo, kapitalne knjige. Autor tog lokalpatriotskog i povijesno vrijednog izdanja je, pretpostavljamo da pogađate, Ivo Jakovljević, novinar, koji je najveći dio karijere urednika i ekonomskog komentatora (Vjesnik, Danas, Novi list, Slobodna Dalmacija, Šibenski list) odradio izvan rodnoga grada, ali kao pisac, u sklopu svojeg projekta o šibenskom identitetu, stvorio i jedinstveno Petoknjižje: Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik.

- Kad sam prije trinaest godina pripremao prvi dio Velikog rječnika šibenskih riči, zamislio sam da on bude samo dio cjelovita projekta o šibenskom tradicionalnom identitetu. Nisam bio siguran da ću u međuvremenu napisati i druge knjige poput Šibenskog teštamenta, Europskog Šibenika… Zbog te bojazni, promocijske aktivnosti na Velikom rječniku sveo sam na minimum, bio gotovo samozatajan. Sad sam u predblagdanskom ozračju dodatno sretan, jer sam svoj projekt ostvario u potpunosti. Sve je, dakako, zaslađeno Nagradom grada Šibenika, zasluženom prije četiri godine - počeo je kolega Jakovljević.

Za novi, Veliki rječnik, trebali ste, pretpostavljam, i "pristojan“ broj suradnika…
- Iskustvo u radu na leksikografskim sadržajima stekao sam kao vanjski suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. To mi je pomoglo da u slučaju Velikog rječnika šibenskih riči napravim metodološki odmak. Da ga komponiram kao šibensko-šibenski, a ne kao šibensko-hrvatski rječnik. Da na šibenskom dijalektu tumačim jednu našu riječ ili frazu, drugom šibenskom, još plastičnijom. U svemu je stanovita prepreka bila istina da Šibenik nikad nije bio homogeno tkivo, već mješavina grada i prigrada, plemića i pučana, venecijanskih i turskih utjecaja, te dramatičnih ratnih i demografskih promjena. Suradnike sam privukao na poseban način. Internetskim plasiranjem namjernih grešaka! Primjerice, krivim tumačenjem smrika i borića kao putokaza za šibenske toverne. Već u roku od tridesetak dana dobio sam pisma s detaljnim obrazloženjima gdje sam pogriješio i koje riječi preskočio!

Nas zanimaju i imena suradnika…
- Prema mojoj gruboj statistici javilo mi se više od sto Šibenčana i Šibenki s gotovo svih strana globusa. Izdvojit ću neke poput Joška Simsiga, Mladena Bjažića, Ive Ćulava, Zorana i Pave Ćale, Damira Vidovića, Miljenka Alavanje, Vinka Šarića Zele, Tomislava Bašića Škure… Nažalost, nekolicina od njih nije više među živima. Suradnici su bili samo nadopuna male rijeke šibenskih riči, koja je odavno tekla kroz staru kuću Jakovljevića u Docu ili obiteljski obor materine obitelji Karadžole na Škopincu. Danas, na prijelazu u 2018. godinu shvaćam da se u svakodnevnom govoru ne koristi ni polovina od riječi iz mog Velikog rječnika. Spomenut ću po dvije, koje su turskog i talijanskog porijekla. Angir je ružni izraz za vruću, bisnu ženu, dok glagol atoriti znači ići nekome niz dlaku. Ćapateća je krpa kojom se hvata vrila teća, dok je pišaprešto šlic na muškim gaćama s patentom.

Koja je bitna razlika između prvog izdanja rječnika iz 2006. godine i ovog, što ga objavljujete jedanaest godina poslije?
- Prvo je izdanje imalo oko osamsto, a novo više od tri tisuće riječi. Usporedbe radi, Faust je Vrančić sa svojim Dictionariumom iz 1595. godine za naše vrijeme spasio samo stotinjak ondašnjih i danas još vitalnih šibenskih riči. Na novo, prošireno izdanje odlučio sam se kad sam shvatio da sam prihvaćen od šibenske publike. Neke su riječi protumačene samo sinonimom, a neke malim anegdotama i esejima.

Svojim ste pisanjem duboko zagazili i u informatičku eru. Objavili ste rječnik i ostale knjige na internetu…
- Bio je to način da sadržaj svih mojih pet knjiga besplatno približim mojim Šibenčanima, posebice onima koji još nisu uplovili u peto desetljeće života. Mentor i, u poznim godinama, odličan redaktor, bio mi je moj ćaća Joso, koji me je nerijetko znao zapitati u stilu „Dobro ti je sve to, ma pitam se hoće li sve što želiš reći razumiti više od njih petero!?“. Srećom, moj otac nije bio u pravu. Čitateljstvo mi je sve brojnije. Zbog toga ću nastaviti svoje socijalno-ekonomske analize i prognostiku na temu šibenskog identiteta i njegove skore sudbine. Jednako u internetskom Šibenskom brevijaru, kao i na društvenim mrežama.

Spomenuli ste „socijalno-ekonomske analize“. Kako rodni grad vidite danas kao odavno etablirani ekonomski komentator?
- Promjene su više nego očigledne. Na novoj karti svijeta Šibenik je u Europskoj uniji, na sigurnosnoj u NATO-u, na vjerskoj u području prevladavajućeg utjecaja Vatikana i katolicizma. Većina šibenskih štednih uloga je u bankama, koje su zapravo strane. U novoj europskoj vlasničkoj strukturi strše turski klinovi u Mandalini, D-resort i D-marina. TLM je postao slovenski. Vrlo je vjerojatno da će inozemni akteri preuzeti i istočnu stranu Šibenskog kanala. U mom rodnom Šibeniku uskoro će se govoriti više engleski nego hrvatski ili šibenski, jer postoje ekonomski i vlasnički razlozi za radikalnu promjenu šibenskoga govora. Zato je završna verzija Velikog rječnika šibenskih riči zapravo spas u zadnji čas, jer je tradicionalni šibenski identitet moguće sačuvati samo u knjigama – završio je Jakovljević.

Štroker iz Napulja 1969.

Kao većina šibenskih mladića njegova doba Ivo je bio okupiran sportom i klapskom pismom. Bio je štroker juniorskog četverca s kormilarom šibenske 'Krke' (Jakovljević, Despot, Gotovac, Gracin, kormilar Barbača), koji je osvojio peto mjesto na Svjetskom veslačkom prvenstvu u Napulju.
- Najprije me trenirao legendarni Linardo Bujas Ridulin. On je forsirao snagu, za razliku od Petra Kerića Peće, koji je kao prosvjetni radnik dodatno potencirao znanstveni pristup veslanju. Tako je mene kao fizički najslabijeg stavio na štrokera. A što se tiče klapske pjesme, ona nije dugo trajala. Našoj je klapi (Kundajica, Bubica, Jakovljević, Batinica, Sekso) klapa Šibenik vrlo brzo ukrala Branka Bubicu - sjeća se Jakovljević.

Novinarski zanat

- Novinarski je posao ugrožen kao nikad. Ne samo zbog loših primanja i utjecaja vlasnika, već i sve lošijih kadrova. Premalo je novinara koji su savladali novinarski zanat. Bolje rečeno, jasnu i konciznu rečenicu, koja jamči i logičan slijed misli. Ima puno tzv. velikih novinara, koji nisu naučili zanat. Ja sam imao sreću da mi je mentor bio otac, moj dobri Joso, od kojega je učio lijepi broj renomiranih šibenskih novinara - uvjeren je Ivo.

Ivo Jakovljević rječnik šibenske riječi novinar publicist

Naslovnica Knjige

Copyright © 2017 Slobodna Dalmacija d.d. Sva prava pridržana. | CMS: sistemi.hr

Dno obrasca

ŠTA ZNAČI – 60 GODINA POSLIN - PASTI NA DITINJSTVO PRID EUROPSKI BOŽIĆ 2017. NA TERACI SVETOG FRANE U ŠIBENIKU

Sad, kad smo svi poteke i dide i babe, lipo je kadikad pasti na ditinjstvo, pa se na tren provati sititi ondašnje dice, s kojon smo išli u zabavište (tako smo onda zvali vrtić). Bilo je i onda među namin i divjih i pitomih, i neukih i zaigranih, ka i skroz raskalašenih i nedokazivih. Ma, znalo bi se i u ono teško vrime treviti da nas naskroz zaokupu i bajke i prikaze, pa da višje ne znamo ni koji smo, ni čiji smo, prefin ni to na koga smo se uvrgli. Kad smo bili dica, u svetoga Frane nan je bilo zabavište, a sad kad smo dide i babe, tamo nan je kafić. Kad smo bili dica, s terace smo gledali snimanje filma Vlak bez voznog reda, s puno sirotinje u kadru, a sad moremo, ka gosti samostanskog kafića, gledati rijeke Japanaca i Korejaca, kako uživaju gledajući prama teraci u svetoga Frane. Da ne bi ispalo da šta infišajen, domećen uz ovu štoriju i sliku iz dvanajstog miseca 1957., kad smo se na teraci u svetog Frane, di je bilo naše zabavište, našli nas osan: sedan patujaka i ona, Snigulica. S liva na desno, metnićemo i njijova imena i bezimena, da ne bi ispalo da šta izmišljamo: Vojo Skračić, Branko Kužina, ja – Ivo Jakovljević, Joško Pulić, ona (u koju su svi patujci bili zajubjeni, a ona to njanci da bi vidila), Jadranka Petrina, Nikica Belamarić, Fabijan Bataljaku i Ivica Lovrić, s fenjeron, koji još svitli.

PET NAJLIŠPJI' ŠIBENSKI' RIČI NA ŽB

Naši Šeškovi iz Doca u svoje su vrime napamet znali cili Veliki rječnik šibenskih riči, i triput višje riči na žb nego šta ih je u njemu danas, na kraju 2017.

S dna ultime, ma konpletne, digitalne verzije VELIKOG RJEČNIKA ŠIBENSKIH RIČI, šta san je prija koji dan metnija u svoju malu internetsku Knjižaru Jakovljević (knjizarajakovljevicsibenik.blogspot.com), da ga svak more mukti priuzeti, odvadija san ovih pet najlišpjih riči na žb. Otija bi da vidite okle su sve te naše riči doprle do nas i kako smo ih mi prokuvali, a usput da se s tin biserjen zafalin svin svojin kompanjonima sa Fejsbuka, koji su mi čestitali rođendan i otili kasti da ne molan, da ne dignen ruke od svega, nego da svako malo kvasin grlo i tiran daje, ka da san u cvitu mladosti.

Žbalati - od tal. sbagliare, promašiti, faliti; ispasti iz kartaške igre prija drugih; more se žbalati i na balote (tući bulin, a faliti dabi po metra). Ko žbala, more poslin skidati sve svece s nebesa oli se baciti prascima.

Žbjaka – bila krema, ki kreda, cinkovo lipilo, za žbjakavati (čistiti) bile postole. To su prija duperavali ovi isti, šta se danas prikažiju cilon svitu ka puni sebe, a svi znaju da su niko i ništa.

Žbjego - od tal. sbieco, kriv, kos; dežbjego - ukoso, krivo. Kad čejade ostari i kad mu počne padati život, svaki ode teke dežbjego, jerbo mu je tako lašnji život.

Žboćati - od tal. sbocciare, rascvitati se; u igri na buće (oli na balote) tući, pa s jednon bućon izbiti - ka na biljaru - dvi i više fureštih, da sve cvita. A more ga se komen žboćati i ričima, pa da se cili rascvita.

Žburt – od tal. sporto oli izbočina, mi tako zovemo isturenu, a ograđenu i zacakljenu ponistru, iz koje čovik more gledati doli na ulicu i po kiši, ka i za friškijeg vrimena, da vidi ko prolazi; nađe ih se joštera na više kuća u staroj jezgri, samo ih malo ko, osin japanskih turista, vidi, jerbo je našen svitu teško digniti glavu prama gori, a najpametnije gledati isprid sebe, da u štoko ne ugazi. Ja i danas svako malo prođen ispod jednog žburta šta me gleda s live bande kad iđen od skala uz Krševana prama voltu od Lovre, pa drito kući. A svaki put gledan i ja njega.

P.S. ADVENTSKI POPUST: Kome nisu pri ruki knjižare Matica i Truta u Šibeniku, oli Ljevak i Dominović u Zagrebu, za narudžbe mojih knjiga more se javiti i na adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, pa ćemo se – uz adventski popust – sve lipo pogoditi.

ŠIBENSKA ASTROLOGIJA: Šta je komen suđeno, i šta je komen za činiti

Blažene likarije iz Samostanskog vrta svetoga Lovre na Gorici

SITIMO SE PRID GOSPU O´ ZDRAVJA ŠALVAVAJUĆIH RICETA IZ ŠIBENSKE LIKARUŠE: Jerbo je prija nego se čejade rodi, sve mu zapisano u zvizdama, pravi likari - kako stoji u “ŠIBENSKOJ LIKARUŠI” (u mojoj nakladi, izdanoj na Gospu o´ zdravja 2012.). - tribaju znati i kad je njegov bolesnik rođen (a ne samo koji je po raci, oli kakvi su mu jazik, oči, faca i pišaka), da mu najdunbju dijagnozu i šalvavajuće ricete moru pripisati iz vikovična nauka o zvizdama. Krenićemo tren Zodijakon, od Božića do Božića, oli od Jarca do Strilca, pa ćemo za rođene u svakon od tih nebeskih znakova kasti koju sudbinsku i likovitu rič.

JARCIMA su suđene kožne boleštine i nevoje sa žilama. Boje će in biti ako manje skaču za guštima sa bande, a i da manje idu i loču, jerbo bi ih moglo bubniti u mozak oli in začepiti srce.

VODENJACIMA bi mogli svako malo molati živci, ma za pomoć će in biti dosta koja lipa rič, a ne nikakva farmacija. Najboji od sviju likova za njih je kad in bližnji ispunjavaju sve vicje.

RIBAMA je zapisano da bi se mogle odavati duvanu, alkokolu i kartama, pa patiti od proširenih vena. Zato in je najboje stati podaje od lošega društva, oli svaki dan učiniti bar đir do pazara i nazad.

OVNOVI imaju veliku forcu i zdravje ih boje služi, ma zato ih tokaju ratovi, oli tuče po tovernama i nesriće u kojiman kadikad izvuču i debji kraj. Znadu bit skroz živčeni, a u onin stvariman neće da duperaju ni kozje štumčiće, pa poslin doli patu od svakakvih infekcija.

BIKOVIMA je suđeno da dobiju cukar i da obolu na muškin i ženskin organima, jerbo se ne znaju digniti od stola, niti in se da puno điravati okolo, pa navaliju na prvu oli na prvog do sebe. Zato se muškin bikovima priporuča veslanje, jerbo se potežući oli upirući u vesla moru micati sideći.

BLIZNACE oće upala uva i inbrokita, i da in najslađa spiza padne na štumak, a nedokazivi su i neće da čuju ni mater i ćaću, ni likara. Ma, njima u Šibeniku ne triba ni tražiti likara, jerbo nji najboje liču naša arije, more i prokuvane trave, s kojima nek se nalivaju cili život.

RAKOVIMA da čin se rodu ne stoji najboje njanke jedna endokrina žlizda i vaik fali gožđa, pa in je teško ići uzaskale, a kamoli štoko težeg raditi. Zato in se priporuča da piju puno izvorske vode, oli puno čajnih oparaka od naših trava, i da svemu nadomeću puno naše salate i kukumara, čentruna i grožđa. I da plivaju u moru šta duje, od početka maja do Svisvetih, pa makar in ko reka da nisu svoji.

LAVOVIMA da su najgori neprijateij masna spiza i duvan, koji će in zamastiti žile. Pa ih onda tokaju i visoki tlak, i aritmija, i infrakt, i kolap, i inpešte. Najboje će in likarije biti riba, obaška plava, pa sva verdura i svi fruti pripuni  vitaminima A i C. Neka se vaik boru na sve bande, oli nek iđu u poje. Ako in se to ne mili, nek baren dižu utege, jerbo taj in sport daje novu forcu i izgled na kojem in mnogi zavidu.

DIVICAMA je dato da in je fizički sve teško, ma intelektualno su vaik za akciju. Zato puno puta ulazu u svađe i nervoze, zarad kojih in patu i štumak, i živci, i glava. Priporučuju in se športovi na čistoj ariji i na spržini, ka šta su odbojka oli izležavanja po plažama.

VAGE patu od alergija i ekcema, zna ih stezati u kostima, a prama suncu se volu šta daje odalečiti. Triba ih siliti da piju vodu oli oparke od likovitih trava, jerbo to duperaju samo kad in skoči febra od 40 gradi. Ne mili in se ovi inberlani, brzi način života, pa in od svega najvišje triba mir, u kojen se sritno vraćaju svojen kantaru i njegovoj balanci. Njima je najboji lik za sve boleštine meditacija, a za to u Šibeniku naš svit nikad nije ima vrimena.

ŠKORPIJUNE oće i bolesti vena, i bolesti onih organa doli, i svakakve virusne upale, pa in sve to zna baciti na živce. Zato in svi, ka najboju likariju, priporučuju isciljujući san, a od spize sve šta je u zrnu i špicama. Ma, Škorpijuni bi najrađe balali, jerbo se u plesu ćutu zdraviji od stine.

STRILCA oće uganuća, iščašenja, lomovi i istegnuća, a znaju ga tokati i išijasi, napuvana žigarica i proširene vene. Ka Strilac, sve san to i sam oćutija na svojen tilu, i sad čekan - ako Bog da zdravja i potegnen još koju uru - da još uganen livu ruku i bar jedan kuk, pa da sve bude kako mi je i zapisano. Strilcima se u to ime priporučuje da se odaleču od duvana, alkokola i jake spize, šta ja poštivan veći dija svog života, ali neću da se odalečin i od moje prilipe plavine, brez koje ne moren zamisliti ni jedan radni dan. Nama Strilcima dobro činu i šparoge, i kaduja, i sve šta nan čisti tilo i jača žigaricu, ma najboje nan pomaže kvasina, i vinska i jabučna, brez kojih ne bi znali kasti njanci A.

I tako, prid Gospu o´ zdravja 2017., slipo zvirajući prama nebeskin prostranstvima, i naš će šibenski čovik, ka šta je u svoje vrime uvidija i slavni Paracelsus, dokučiti da se poslin razvratna i betežnog života sa smrću svakoga među namin trne i njegova zvizda na nebesima, i da smrt nije u judima, nego u zvizdama, okle in je bija i život.

***P.S. “Šibenska likaruša” je jedan od pet libara iz mojeg petoknjižja o šibenskom identitetu i o njegovoj skoroj sudbini. Kao i Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat i Šibenska filozofija, pisana je poučnim i humorističnim stilom, na šibenskom dijalektu, dok je krunska ekonomsko-sociološka, povijesna i futuristička studija pod naslovom EUROPSKI ŠIBENIK pisana na standardnom hrvatskom jeziku. Može se naručiti na adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, uz popusnu cijenu od 60 kuna i plaćanje pouzećem (troškove dostave snosi nakladnik).

IN MEMORIAM: Petar Krešimir IV Šibeniku je na Božić 1066. dao ime, a zadarskim benediktinkama atraktivnu parcelu, da bi je one, 951 godinu poslije, pretvarale u Las Vegas

Petar Krešimir IV u šibenskom đerdinu sjedi, gleda i muči

VIJEST DANA (za Šibenik, Zadar i za svekoliku domoljubnu javnost širom Hrvatske) glasi: Predstavnici jednog američkog investicijskog fonda (tajna su sve njegove  reference) dogovorili su sa zadarskim benediktinkama Samostana sv. Marije u Zadru investiciju u izgradnju luksuznog turističkog kompleksa na području Petrčana. Prema neslužbenim informacijama, kako saznaje Slobodna Dalmacija, riječ je o hotelskom brendu "Infinity Resort", koji bi na 20 hektara atraktivnog zemljišta trebao graditi turistički kompleks u kategoriji pet zvjezdica s oko tisuću kreveta. Samostan sv. Marije nije investitor, nego davatelj tog prostora strancima u višegodišnji zakup, pa će konkretnu namjenu i sadržaje na tih 20 hektara odrediti budući investitor. Tako se u ovom trenutku ne može ni ugrubo govoriti o visini investicija i razdiobi koristi. To velebno zemljište na području Petrčana zadarskim je benediktinkama – prisjetimo se - poklonio hrvatski kralj Petar Krešimir IV, darovnicom iz 1066. godine, objelodanjenom u Šibeniku, na Božić 1066., kada je tim činom ime Šibenika, iako na latinskom, prvi put spomenuto u povijesti. Razlog za tako izdašan Krešimirov poklon neki povjesničari vide u opatici Čiki, jednoj od utemeljiteljica zadarskog samostana, koja je navodno bila Krešimirova sestra. Zemljište je tijekom nacionalizacije iz 1948. koludricama bilo oduzeto, ali im je vraćeno 2006. godine, ukupno oko 600 hektara. Na manjem dijelu tog zemljišta već je izgrađen turistički kompleks "Falkensteinera" u Punta Skali, jedan dio koludrice su dale u zakup za danas poznate Kraljevske vinograde, a najveći dio atraktivnog zemljišta stoji još uvijek neiskorišten, prekriven makijom i borovom šumom uz jednu od najljepših pješčanih plaža u zadarskoj okolici, popularnoj među gay populacijom. Na najvećem dijelu vraćenog zemljišta, površine od oko 160 hektara, Prostornim planom grada Zadra predviđena je izgradnja turističkog naselja u kategoriji pet zvjezdica sa 2000 kreveta, uključujući izgradnju hotela, vila s bazenima, dva golf-igrališta, akvaparka, aerodroma za zrakoplove do 30 putnika, nogometni kamp, duhovni centar i brojne druge sadržaje. Početni dogovor misterioznog američkog fonda s benediktinkama odnosi se na "svega" 20 hektara. Jesu li američki investitori razgovarali i o ostalom dijelu turističkog biznisa, odnosno jesu li u zakup uzeli svih 160 hektara s prijenosom prava građenja na 99 godina, novinari Slobodne Dalmacije nisu uspjeli doznati ni u Samostanu sv. Marije, jer je poglavarica samostana, časna majka Anastazija Čizmin, bila – razumljivo - odsutna.

IME ŠIBENIKA: Prvi spomen imena Šibenik je u latinskom obliku, iz Krešimirove darovnice, izdane na Božić 1066. godine: (in) Sibiniquo (nominativ: Sibinicum). Dr. Miroslav Kravar u svojoj studiji "O imenu grada Šibenika", koja je objavljena u Spomen zborniku o 900. godišnjici prvog spomena imena Šibenik (1066.-1966.), podsjeća da je "od dolaska Hrvata na Jadran u prvoj polovini 7. stoljeća, pa do prvog spomena Šibenika iz 1066., prošlo više od 400 godina, za vrijeme kojih se o njemu , kao ni o njegovu imenu, ne može ništa sa sigurnošću tvrditi". A zatim je – od 1066. - moralo proći još 300 godina, da bi se u prvoj polovini 14. stoljeća prvi put pojavilo njegovo ime u hrvatskom obliku: Šibenik. Tako je bilo zapisano u glagoljskoj zbirci Grgura, sina Martina Borislavića, iz Gorica u Modrušu iz 1375. (Glagoljicu u Šibenik nisu donijeli benediktinci, nego je najvjerojatnije stigla z Bribira, gdje je Lujo Marun našao najstarije glagoljske zapise iz bribirske župe. Glagoljaši djeluju do 15. stoljeća i u Donjem Polju, Krapnju, Grebaštici, Srimi, Rakitnici, Prvić Luci i na Konjevratima. Kad je 1412. Venecija osvojila Šibenik, u gradu je zavladala latinica, a glagoljica nestala i iz šire okolice.)

PRVI SPOMEN IMENA ŠIBENIK - IDENTITETSKI IZVOR: Zapisan je u ispravi (povelji-darovnici), kojom hrvatski kralj Petar Krešimir IV daruje kraljevsku slobodu benediktinskom samostanu svete Marije u Zadru, na Božić 1066. godine. U prijevodu taj tekst glasi:

"Godine utjelovljenja gospodina našega Isusa Krista 1066., za vladanja Dukasa u Konstantinopolu, ja - Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin Stjepana kralja, dopuštenjem Lovre, splitskog nadbiskupa, i svih biskupa našeg kraljevstva, i sigurnošću našeg vojvode Stjepana i ostalih velikaša Hrvatske, dajem kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete Marije, koji je sagradila moja sestra Čika, tako da, ako se neki drznik bude htio u nečem spomenutom samostanu suprotstaviti ili silom nešto bude oteo, neka četverostruko vrati crkvi, a sve njegovo neka potpadne pod kraljevsko pravo. Na dan rođenja Gospodnjega, u Šibeniku (IN SIBINIQU0), pred svima, ova isprava spomenutoj opatici Čiki bi dana."

Taj kraljevski dokument pisan je beneventanom, srednjevjekovnom latinicom. To pismo nosi ime prema gradu Beneventu u južnoj Italiji, u kojem se (u skriptoriju benediktinskog samostana u Montecassinu) oblikovalo u drugoj polovini 8. stoljeća, da bi se već na prijelazu u 9. stoljeće širilo i Dalmacijom. Inače, Benevento se sve do 275. prije Krista, dok Rimljani tamo nisu pobijedili epirskog kralja Pira (318. - 272. prije Krista), te tu uspostavili svoju koloniju, zvao Malevento. Pir je u povijest najdublje ušao izjavom, nakon što je uz velike gubitke pobijedio Rimljane 281. kraj Tarenta, da "još jedna takva pobjeda i propali smo".

KREŠIMROVA ZAGONETKA PRED BOŽIĆ 2017. GODINE: Dakle, 951 godinu poslije nego što je hrvatski kralj Petar Krešimir IV svojim pečatom poklonio jednu atraktivnu mega-parcelu tada skromnim, samozatajnim i vrijednim zadarskim benediktinkama (pa usput uveo i ime Šibenika u povijest), otvoreno je pitanje: tko treba bučnije slaviti taj 25. prosinca 1066. godine – vizionarski duh domoljubnog i kršćanskog Petra Krešimira IV, zadarske benediktinke, današnji potomci tada usput spomenutog grada Šibenika ili misteriozni američki fond, kao jedan u nizu sličnih što već 20-ak godina sustavno preuzimaju najatraktivnije hrvatske prostorne, ekonomske, financijske i tržišne potencijale (banke, telekomunikacije, farmaciju, vojnu  industriju, duhan, aluminij, hranu, turizam, promet, trgovački potencijal, medije, informatiku, estradu itd.).

P.S. Za dublji uvid u moje višegodišnje istraživanje šibenske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti posjetite web-adrese: ŠIBENSKI BREVIJAR (sibenskibrevijar.blogspot.com) i ŠIBENSKIBREVIJAR2 (sibenskibrevijar2.blogspot.com), kao i malu internetsku knjižaru: KNJIŽARA JAKOVLJEVIĆ ŠIBENIK (knjizarajakovljevicsibenik.blogspot.com). Tamo se nalaze i sve obavijesti o cijenama mojeg petoknjižja (Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik), kao i o najnovijim popustima u Mjesecu knjige.

Šibenski identitet - koliko će još izdržati?

Još ima živih šta ovi dija Doca zovu Kvartir, ma toga starog toponima nema nigdi ni u jednon popisu ulica (nego samo u najpoetičnijen šibenskon libru, iz pera Pere Ivasa, pod naslovon: "Sličice iz Kvartira")

Evo, uz Zdravkov standardno odličan, duhovit i poučan tekst iz Šibenskog lista, o nestanku butige „U Đenka“ (koji sam prenio na svoju Facebook-stranicu), prilažem nekoliko odlomaka iz knjige Josipa Jakovljevića iz 1996., pod naslovom „Šibenske ulice i trgovi“ (davno rasprodana, ali dostupna u Gradskoj knjižnici u Šibeniku):

„U Šibeniku, za njegovih srednjevjekovnih urbanih početaka, kao i u mnogim većim europskim gradovima, građani su sami davali nazive glavnim ulicama i trgovima (kod svetog Krševana, kod katedrale, kraj Četiri bunara itd.). Nazivali su ih po imenima crkava, raznih trgovaca ili objekata javne namjene (kod česme, na bunare i sl.). Bio je to Šibenik, koji je unutar gradskih bedema imao 24 crkve. Prema mletačkim uzorima, pred većinom crkava bili su trgovi. Mletačka vlast nakon 1412. sama je u svojim dokumentima, na talijanskom, imenovala neke od glavnih gradskih ulica i trgova. Izvan zidina bila je Poljana, kao igralište i  odmaralište za građane, željne čistog zraka (nasuprot otvorene vanjske kanalizacije u gradu), kao i privezište mazgi i magaraca, a ime joj se prvi put spominje u oporuci Ivana Vukića, 30. ožujka 1523.

Šibenski povjesničar, don Krsto Stošić, objavio je prvi 1924. prijedlog za nazive svih ulica i trgova u Šibeniku. Njegova je ideja bila da one označe slavnu prošlost Šibenika i njegove najznamenitije ljude, te da se i na taj način, unatoč burnim političkim okolnostima kroz povijest, potvrdi hrvatski identitet grada. Stošićeve prijedloge, uz manje promjene, prihvatili su direktor  gimnazije, Marko Ježina, i dr. Vice Iljadica, pa je za načelnikovanja dr. Šime Vlašića, prvaka HSS-a u Šibenku, općinska vlast dala postaviti tablice ulica i trgova.

Prva izmjena naziva većeg broja ulica i trgova bila je 21. rujna 1949., a zadnja, opsežnija, 2. svibnja 1992. Od Stošićevih prijedloga iz 1924, sve burne povijesne mijene u međuvremenu preživjela su sljedeća imena ulica, stuba i trgova: Barakovića, Bonifačića, Bribirskih knezova, pučkih kapetana, Dragojevića, Fortezze, Kačića, Kolunića, Šižgorića, Pavla Šubića, Šupuka, Tavilića, Visianija, Antuna i Fausta Vančića, Zavorovića, Zlatovića i još desetak njih iz toponimskog korpusa sa korijenima od 12. do 19. stoljeća. „

Ko još znade da se ovi mandroč zove Mali mandroč, a?

…i, dodajem na istu temu, i jednu moju, iz Velikog rječnika šibenskih riči (davno rasprodanog, ali dostupnog na internetskom Šibenskom brevijaru i u Šibenskom kanconijeru):                           

            

               Vječni šibenski toponimi

                             

                      (Zaludu in svaka vlast minja imena,

                      kad naš svit oće da se zovu kako se zovu)

                      Masna i Kalelarga,

                      riva i mandroči,

                      Mala loža i Stari pazar,

                      isprid Vijećnice i niz poštu,

                      Kronjin magazin i na Prigrad,

                      kraj Šarine pekare i na Vanjski,

                      đerdin i Rošina ulica,

                      Galera i na bunare,

                      Kvartir i buta,

                      fortica, vidilica i belveder,

                      Tanaja i Uboški dom,

                      Kaza di poveri i Kažin,

                      cesta kroz grad i kožara,

                      na kantun i kraj mrtvačnice,

                      di je prija bila Radićeva knjižara

                      i di je Đenko drža butigu,

                      di je bija Modni magazin

                      i di je Marušić ima pašticeriju,

                      di je bila stara škola u Docu

                      i di je bila Lega,

                      di je sta Tripe

                      i di je Koka zna zaspati na karijoli,  

                      di je prija bija Ožegovićev Miami

                      i di je bila činovnička zadruga,

                      di je Marija Vatavuk imala gostijonu

                      i di je Škarica drža tovernu,

                      pa otale na sve bande svita,

                      sve do Križa, Klobušca

                      i Krvave smokve.

Zašto je mala internetska Knjižara Jakovljević jedna od najuspješnijih u Hrvatskoj

Petoknjižje o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini iz pera Ive Jakovljevića u svojim zadnjim primjercima

Usred ljeta 2015., diskretno (bez ikakve reklame) a sa zanosom, otvorena je mala internetska Knjižara Jakovljević (na pripadajućoj joj Googleovoj adresi: knjizarajakovljevicsibenik.blogspot.com), da bi u protekle dvije, krajnje dramatične godine za hrvatsko knjižarstvo i nakladništvo, u svoj svojoj nenametljivosti, prerasla u jednu od relativno najuspješnijih u Hrvatskoj! U čemu je tajna njezina uspjeha?

Prvo od mogućih objašnjenja glasi: kao internetska mala knjižara, otvorena je za sve posjetitelje širom svijeta od 0 do 24 sata, osobito za Šibenke i Šibenčane izvan Šibenika i Hrvatske. Drugo glasi: ovo je knjižara koja nikom ne plaća najam prostora, ne stvara gubitke, a nema ni prihoda, ali ima svoju vjernu čitateljsku publiku, radi koje i postoji. I treće: ona je most i do podjednako besplatnog Šibenskog brevijara (na adresama: sibenskibrevijar.blogspot.com i njegovog nastavka: sibenskibrevijar2.blogspot.com). Da bi se do ta dva dijela Šibenskog brevijara došlo, dovoljno je u internetsku tražilicu upisati: Šibenski brevijar i Šibenski brevijar 2. Riječ je o internetskim adresama na kojima posjetitelji i čitatelji mogu naći gotovo trećinu sadržaja iz mojeg petoknjižja o šibenskom identitetu: Velikog rječnika šibenskih riči, Šibenskog teštamenta, Šibenske filozofije, Šibenske likaruše i Europskog Šibenika. Šibenski brevijar 2 nastavlja sadržaj iz krunskog Europskog Šibenika, u kojem analizira, preispituje i vrednuje ključne nalaze i završnu prognostiku iz tog znanstvenog, ekonomsko-sociološkog štiva. Dakako, ovdje je Šibenik samo metafora Hrvatske i njezine sudbine u godinama što slijede.

Knjižara Jakovljević zasad predstavlja samo knjige Ive Jakovljevića o Šibeniku, njegovu identitetu i njegovoj skoroj sudbini, plus Jakovljevićevu Šibensku molitvu, Zagrebačko-šibenski dnevnik s kraja 20. stoljeća, Šibenski kanconijer i predgovor knjizi „Afera Hypo“, kao dugoj sjeni nad hrvatskim putem u Europsku uniju. Uskoro će se na policama Knjižare Jakovljević naći i briljantni radovi mnogih Šibenki i Šibenčana, koji su prije nekoliko godina surađivali u mojem internetskom Šibenskom leksikonu, a za njima i niz novih radova, istraživanja i polemičnih studija sa šibenskom tematikom.

I dok stariji, internetski Šibenski brevijar broji svoje posjetitelje širom svijeta na više od 100.000, mlada Knjižara Jakovljević u prve dvije godine – prema evidenciji Googlea – ima oko 9000 posjetitelja, od kojih mi je njih gotovo 1000 poslalo neku sugestiju, riječ ili informaciju kao dopunu sadržaju neke od spomenutih knjiga o šibenskom identitetu. Većina posjetitelja Knjižare je iz SAD-a, zatim slijede oni širom Hrvatske, pa iz Francuske, Španjolske i Njemačke.

Novi sadržaji ove adrese ovise samo o jednoj sitnici: o tome koliko ću ja još – kao što kažemo mi u Šibeniku - potegnuti. Ali, i kad otegnem, Knjižara će, potegne li dalje i internet, ostati, pa s njom i još taj neki mali trag šibenskog identiteta u arheologiji 21. stoljeća.

Pogled s ponistre Knjižare Jakovljević na olujno jugo u šibenskoj luci jednog dana s početka 21. stoljeća

***Najnoviju verziju digitalnog VELIKOG RJEČNIKA ŠIBENSKIH RIČI iz srpnja  2017. možete besplatno naručiti na e-mail adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, kao i knjige iz petoknjižja o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini: ŠIBENSKI TEŠTAMENAT (100 kuna), ŠIBENSKA FILOZOFIJA (50 kuna) , ŠIBENSKA LIKARUŠA (80 kuna) i EUROPSKI ŠIBENIK (100 kuna), uz plaćanje pouzećem (troškove dostave snosi nakladnik). Za dublji uvid u moje višegodišnje istraživanje šibenske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti posjetite web-adrese: ŠIBENSKI BREVIJAR (sibenskibrevijar.blogspot.com) i ŠIBENSKIBREVIJAR2 (sibenskibrevijar2.blogspot.com), kao i malu internetsku knjižaru: KNJIŽARA JAKOVLJEVIĆ ŠIBENIK (knjizarajakovljevicsibenik.blogspot.com).

Afera Hypo - duga sjena nad hrvatskim (pa i šibenskim) putem u EU

 

Sve manja je vjerojatnost da će i većina ovih nekretnina iz stare šibenske jezgre do 2021. godine ostati u većinskom šibenskom posjedu

Moj predgovor za knjigu Richarda Schneidera: Mjesto zločina Hypo Alpe Adria (šest godina poslije nego li što je napisan, kao širi kontekst za razumijevanje i hrvatske i šibenske identitetske i vlasničke sudbine u 21. stoljeću)

  

OVO JE PRIČA, koju kao da kockarska neka luda priča, triler prepun muljaže i pljačke, ali još daleko od svog nesretnog kraja (jer će policijske istrage i sudski postupci u više zemalja o aferi Hypo najvjerojatnije trajati i poslije 2015. godine). Tako bismo, parafrazirajući slavno Macbethovo zdvajanje nad promašenim životnim putem, mogli odškrinuti vrata, kroz koja će čitatelji sami dešifrirati sve mafijaške, kao i zavjereničke, pa i posve amaterske kodove ove međunarodne financijske afere. Jer, ovo je knjiga koju će na jedan način otčitavati u prvi mah, odmah po njezinu izlasku iz tiskare, pa na nepredvidivo više načina kasnije, kad se istrage i sudski postupci zahuktaju (ili, neki, možda i obustave), a u njezinu punom značenju tek kad nasuprot sada nebrojenim krupnim političkim, financijskim i etičkim pitanjima stane niz konačnih sudskih presuda u Austriji i Njemačkoj, s posljedičnim političkim zaključkom za Hrvatsku.

GLAVNI JUNAK ove priče je Hypo Alpe Adria, austrijska bankarska grupacija iz Klagenfurta, obogaćena nizom naizgled sporednih likova, od kojih su većina iz Hrvatske, zemlje tada u završnici puta u Europsku uniju. Mjesta radnje su razapeta u paukovoj mreži, na prostoru od Bavarske do Srbije, Crne Gore i Hrvatske, s epicentrom u Klagenfurtu. Vrijeme radnje tiho teče od otvaranja prvih računa za kupnju oružja radi obrane Republike Hrvatske od agresije Miloševićevih kohorti, e da bi se zahuktalo s tajkunskom privatizacijom u Hrvatskoj, usponom balkanske mafije i jagmom investitora iz Koruške i Bavarske za nekretninama u Istri i Dalmaciji. U toj krimi-priči i ključnih je ideja napretek: od pokušaja obnove Austro-Ugarske i germanskog prodora na jugoistok mirnim putem (kroz umrežena preuzimanja najkvalitetnijih gospodarskih, financijskih i prostornih potencijala), preko ideje o Istri kao europskoj regiji ili o golfu kao novom elitnom biznisu, do suvremenog redizajna balkanske hajdučije kao komplementa zapadnom korumpiranju nacionalnih i lokalnih elita u tranzicijskim zemljama, u sklopu zapadnog preuzimanja tamošnjih ključnih gospodarskih resursa (ali uz neobično visoke popuste).

PRIJELOMNA ŠOK-VIJEST emitirana je bila iz Beča. "Odluka nije bila ni laka niti brza. Čitav vikend (sa 12. na 13. prosinca 2009.) su suvlasnici Hypo Alpe Adria banke: BLB ili Bavarska Pokrajinska banka (dotad vlasnica 67 posto HAAB-a), osiguravajući zavod Grawe iz Graza (20,5 posto) i austrijska pokrajina Koruška (12,5 posto), pokušavali dogovoriti što učiniti s tom bankom, kojoj je prijetio stečaj. Na kraju su savjet tražili i od predsjednika Europske središnje banke, Jeana Claudea Tricheta. Prevladalo je mišljenje kako je banka Hypo Group Alpe Adria - koja je šesta po veličini u Austriji, "važna za bankovni sustav zemlje" i kako bi njezin slom imao "dugoročne teške posljedice, i za Austriju, i za Balkan". Nakon te vijesti uslijedila je brzopotezna nacionalizacija Hypo Alpe Adria banke, čime je Austrija spasila višegodišnji vrlo djelotvoran, ali u konačnici i kockarski pokušaj svog ponovnog prodora na jug (kao u doba Marije Terezije i Franje Josipa), s pretežnom koncentracijom bankarskih akcija uzduž jadranske, hrvatske obale i njezinih biser-nekretnina.

CIJENA NACIONALIZACIJE: Prema procjenama financijskih stručnjaka, intervencija kojom je banka spašena,  austrijske će porezne obveznike, za početak, stajati najmanje četiri milijarde eura. U „slučaju Hypo“ Koruška je preuzela i jamstva u vrijednosti od 18 milijardi eura, i pored toga što godišnji budžet te pokrajine iznosi svega dvije milijarde eura. „Onaj tko preuzme garancije koje su devet puta više od njegovih primanja, taj se čim prije treba prijaviti najbližoj ludnici“, komentirao je predsjednik Austrijske gospodarske komore, Christoph Leitl. Ali, obrazlažući kako je bankrot Koruške mogao izazvati i bankrot u saveznim financijama, te kako je spašavanje bilo neminovno, savezni ministar financija, Josef Pröll,  spomenuo je i mogućnost donošenja novog ustavnog zakona, koji bi  definirao granice za jamstva, što će ih savezne zemlje kod banaka preuzimati. Daniel Gros, direktor Centra za političke studije u Bruxellesu, tvrdio je, da je Hypo Alpe Adria, ipak trebala otići u stečaj, te da je spašavanjem te banke, austrijska vlada učinila veliku pogrešku. "Banka je zapravo trebala otići u stečaj, jer teško je objasniti da je banka s ukupnom bilancom od 30 milijardi eura od takve važnosti za cijelu eurozonu. Čak i za samu Austriju, Hypo Alpe Adria je banka od manje vrijednosti", kaže Daniel Gros, dodajući kako je bavarska državna banka Bayerische Landesbank najmudrije reagirala. Ona je otpisala svoju investiciju u HAAB i time se riješila vraga. Gros je u konačnici procjenio da se tom nacionalizacijom Austrija "uputila u močvaru koju je vrlo teško isušiti".

AUSTRIJA KAO ISLAND? Koruška ima 500.000 stanovnika, Island njih 300.000. "Zasigurno je bila velika greška dopustiti da jedna austrijska pokrajina, kao što je Koruška,  izdaje obveznice u vratolomnim iznosima. Država na koncu mora znati je li sposobna platiti tu cijenu. Mislim da će Austrija na kraju moći sebi dopustiti takav luksuz, jer je Austrija 30 puta veća i bogatija od Islanda", tvrdio je Daniel Gros, direktor briselskog Centra za političke studije. Privatizacije austrijskih banaka obično završavaju katastrofalno, ističu analitičari Die Pressa. Europska komisija optužila je Austriju za ilegalnu državnu potporu u prodaji Bank Burgenland. O tome se vodio postupak pred Europskim sudom pravde. U Njemačkoj tužiteljstvo ispituje je li banka Bayerische Landesbank (BayernLB) preplatila preuzimanje austrijske Hypo Grupe. Bivši guverner Jörg Haider brzom transakcijom prodao je Hypo Bayern-u. Nema nikakvog javnog zapisa o tome jesu li za istu transakciju bile zainteresirane banke Erste Bank i Raiffeisen. Čak se i misteriozni pomagači, koji su kroz "Hypo-Deal", navodno zaradili milijune eura, moraju konačno otkriti, piše Die Presse. Pola godine prije preuzimanja od strane BayernLB u posao ulazi grupa okupljena oko financijskog investitora Tila Berlina iz koruške Landesbank-e. Ubrzo nakon toga, posredstvom Berlinova konzorcija, u transakciju se uključuju Nijemci - uz ukupnu dobit od 145 milijuna eura. Misteriozni pomagači Berlinove grupe još su tajna koju treba razotkriti. Neki se tragovi gube u korporacijama registriranima u Jerseyu i na Kajmanskim otocima. Naposljetku, od kraja ožujka 2011. Hypo Alpe-Adria-Bank International započeo je razgovore s četiri velike austrijske banke o prodaji bankarskog poslovanja u Koruškoj, saznao je Kleine Zeitung. Osim austrijskog bankarskog poslovanja uprava planira prodati i svoje podružnice u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, i to u paketu. Unatoč  lošijoj gospodarskoj situaciji na tim tržištima, HAAB-ove balkanske podružnice imaju manje loših i teško naplativih plasmana nego Hypo holding u Austriji. Prema najavi izvršnog direktora Gottwalda Kranebittera, očekuje se da će Hypo rasprodati većinu svoje imovine najkasnije do kraja 2014. godine. No, austrijsko poslovanje u ukupnoj aktivi banke sudjeluje sa samo 16 posto.

HYPO-POVIJEST: Mala, koruška Hypo-banka sa sjedištem u Klagenfurtu, za manje od desetak godina (u ekspanzivnom razdoblju od 1996. do 2006. godine) postala je četvrta bankarska grupacija po veličini aktive u "jugosferi", području bivše SFRJ: prva je tada bila talijanska UniCredit, druga slovenska Nova Ljubljanska banka, treća talijanska Intesa grupa i četvrta austrijska Hypo Alpe Adria grupa. Na hrvatskom je tržištu od 1994., a od 2006. godine, HAAB je u Hrvatskoj šesta u skupini vodećih, većih banaka, koje su odreda u većinskom inozemnom vlasništvu. Na vrhuncu moći, HAAB je u prvom desetljeću 21. stoljeća poslovala u 12 zemalja: u Austriji, Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Makedoniji, Ukrajini, Mađarskoj i u Njemačkoj, zapošljavajući 8000 osoba. Još 2007. je prodala strateški udjel Bavarskoj pokrajinskoj banci (velikoj, državnoj BLB, koja je - kao većinski vlasnik - svojedobno upropastila Riječku banku), da bi s otkrivanjem velikih minusa, 30. prosinca 2009. bila nacionalizirana, pa je otad Republika Austrija njezin jedini vlasnik. Otad je krenula i sveobuhvatna istraga, ne samo u Austriji i Njemačkoj, nego i u Liechstensteinu i u Hrvatskoj, pa se očekuje da će tek potkraj 2013. biti jasnije što se sve dogodilo u sjeni bankrota te koruške banke, koju je spasila nacionalizacija, na teret austrijskih poreznih obveznika. Ta će istraga, pretpostavlja se, otkriti i značenja hrvatske poluge u njezinoj ekspanziji, kao i neke od skrivenijih austrijskih i njemačkih strateških ekonomskih interesa na hrvatskome putu u Uniju, pa i odgovore na pitanja je li se razvijala na račun šverca oružja za Hrvatsku i za sve strane u ratu u BiH, kao i na pranju novca, depozitima od opljačkanog državnog kapitala tijekom rata i privatizacije na postjugoslavenskom prostoru, te na korupciji i na kriminalnim preprodajama atraktivnih nekretnina od Savudrije i Zagreba do Zadra i Crne Gore, ili je sudjelovala i u nizu višestrano korisnih projekata. Naposljetku, istrage bi morale pokazati i u čije je privatne džepove završilo koliko milijuna eura (kroz eventualna podmićivanja i kasniju razdiobu ekstradobiti), posredstvom Hypo Alpe Adria banke, koju je od propasti morala spašavati austrijska država nacionalizacijom.

POTEZI GUVERNERA ŽELJKA ROHATINSKOG: Najznačajnije odgovore na ta pitanja s hrvatske je strane još potkraj 2010. godine dao guverner HNB-a Željko Rohatinski, na zahtjev istražnog povjerenstva koruškog parlamenta za aferu Hypo o poslovanju te austrijske banke u Hrvatskoj, ali detalji tog odgovora iz HNB-a do izdavanja ove knjige nisu bili dostupni javnosti. Kako je javljala APA, povjerenstvo je zanimala baš Hrvatska, jer se u tijeku istrage pokazalo da su poslovi u Hrvatskoj ključ za propast Hypo-Group Alpe Adria! Podružnica Hypo grupe u Hrvatskoj, uoči nacionalizacije, bila je prva među velikim bankama u Hrvatskoj prema temeljnom kapitalu, treća prema jamstvenom kapitalu, šesta prema veličini aktive, šesta prema dobiti prije oporezivanja, peta prema vrijednosti odobrenih zajmova, sedma prema ukupnoj štednji stanovništva i treća prema aktivi po zaposlenom. Kao takva bila je najmanje nestabilan dio Hypo grupe, što bi moglo značiti da zasad Hrvatska nije uzrok slomu te austrijske banke, uoči njezine nacionalizacije, nego da je, skupa sa svim korupcijskim igrama, bila glavni izvor njezinih životnih sokova i snažnog širenja.

AUSTRIJA KAO GRČKA? Ali, kako je u prosincu 2010. pisao austrijski Die Presse: "Financijska propast grupe Hypo Alpe Adria uzdrmala je temelje austrijske stabilnosti mnogo više nego što se prethodno pretpostavljalo!" Pozivajući se na izvore iz austrijske Narodne banke, konzervativni je Die Presse dokazivao da se Austriji zamalo dogodilo ono što je proživjela bankrotirana Irska. Kada je u zimu 2009. postalo svima jasno da je Hypo Bank u velikim dubiozama, Austrija je bila primorana preuzeti upravljanje bankom, uključujući i garancije u sveukupnom iznosu od 20 milijardi eura. Iako su neki tvrdili da bi bilo bolje dopustiti njezinu propast, s obzirom na to da su Austrijanci u njoj držali 'samo' milijardu eura štednje, izvori iz Narodne banke Austrije objašnjavaju da bi to dovelo do financijskog sloma cijele države. Naime, državni budžet bi eksplodirao, a kamate bi skočile u nebo, što bi dovelo do situacije u kojoj se nalazi Irska, pa bi Austrija bila prvi slučaj za saniranje u Europskoj uniji, još prije Grčke. Zbog toga su sada uvedena nova pravila za poslovanje banaka u Austriji, koje moraju posjedovati mnogo više vlastitog kapitala kao osiguranje. Zbog toga do 2019. moraju sakupiti dodatnih 15 do 19 milijardi eura, te dodatne iznose od oko milijardu i pol eura godišnje. Ova pravila moguće je ispoštovati, ako se poslovanje banaka racionalizira, smanje dividende i povećaju kamate na europsku razinu, što će dovesti i do skupljeg kreditiranja. Cilj je da se izbjegne situacija, u kojoj bi propadajuće banke dovele u opasnost cijelu državu. Zbog toga se razmišlja i o uvođenju posebnih zakona, koji bi regulirali insolventnost banaka, naročito velikih, koje u sadašnjim okolnostima mogu koristiti vlastitu veličinu za povlačenje previše rizičnih poslovnih poteza, jer znaju da će ih na kraju spašavati država.

HRVATSKI PUT U RAJ (1): Povijesne okolnosti u kojima je nastajala afera Hypo bile su za tu vrstu krimi-priče u hrvatskom izdanju povoljnije nego ikad: ni koruškim, niti bavarskim, pa ni ostalim velikim špekulantima i investitorima iz Austrije i Njemačke, kao i iz Mađarske i sjeverne Italije, nije trebala snažna vojna sila kao prethodnica za kasnija i dugoročnija osvajanja ovdašnjeg gospodarskog, financijskog i prostornog potencijala. Hrvatski građani su prijelomne 1990. aklamacijom podržali ukidanje društvenog vlasništva i njegovo pretvaranje u državno, koje je zatim, po klijentelističkim ključevima, klizilo u tajkunsko, a u konačnici u većinsko inozemno vlasništvo. Hrvatski su građani, zasićeni kroničnim slabostima samoupravnog socijalizma, a primamljeni golemim novim mogućnostima potrošačkog društva, preko noći zamrzili socijalizam i s oduševljenjem prešli u neoliberalni kapitalizam, pa ubrzo i u masovnu potrošnju pretežno na kredit. Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam imala je nebrojena lica i verzije. Nije samo društveno preko državnog postajalo privatno, pa inozemno ili mafijaško, nego su se gotovo lakoćom i pašnjaci i pomorsko dobro preobražavali u graditeljske i turističke zone, koje su uz hipotekarne zajmove i korupcijske poluge na lokalnoj i na nacionalnoj razini toliko snažno razvili Hrvatsku, da su poslovi jedne koruške banke na njezinom tlu uzdrmali državne financije konzervativne i mnogo moćnije Austrije.

HRVATSKI PUT U RAJ (2): Hrvatska je već 1990. godine nakon prvih višestranačkih, demokratskih izbora, prema tumačenjima tadašnje i svih kasnijih vlasti, poželjela što prije ući u Europsku uniju. U to ime - zanemarujući tobože privremenu, tranzicijsku i nevažnu štetu - Hrvatska je po sniženim cijenama velikim bankama iz Italije, Austrije, Njemačke i Francuske prodala 90 posto svog bankarskog potencijala i usput im predala gotovo svu nacionalnu štednju, čime je Unija već 2001. ušla u Hrvatsku, ali Hrvatska ni do 2011. nije u Uniju. Hrvatska je, da bi ubrzala svoj put u Uniju, Italiji i Sloveniji predala sav svoj Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, prepustivši sav njegov potencijal strancima. Hrvatska je, da bi udovoljila uvjetima iz tajne i javne diplomacije, još davne jeseni 1993., gotovo preko noći, uspostavila stabilno i visoko precijenjeni tečaj vlastite valute, uz koji je odjednom gotovo sve uvozno postalo jeftinije od domaćeg. Zatim je, na zahtjev, Unijinim akterima prepustila i telekomunikacijsko, i većinu medijskog, i većinu trgovačkog prostora, pa i polovinu naftne industrije, a usput prepolovila vlastite industrijske kapacitete, od farmaceutske i mljekarske do drvne, tekstilne, obućarske i brodograđevne industrije. Da bi sve to "držalo vodu", Hrvatska je takvom putu u Uniju prilagodila većinu svojih propisa, pa je i ono što se većini građana još čini kao "pljačka stoljeća" izvedeno po tobože najvišim zakonodavnim i europskim standardima. Da u pojedinim potezima te vrste ima i sumnji u korupciju na najvišim razinama, pokazao je tek slučaj Hypo, ali tek kad su višegodišnjim akcijama te koruške banke bili pogođeni interesi bavarskih i austrijskih poreznih obveznika.

NEMA ZASTARE! U skladu s promjenama Ustava RH te nakani države da omogući procesuiranje onih koji su vanjsku agresiju na Hrvatsku iskoristili za nezakonito stjecanje profita, 2. lipnja 2011. je na snagu stupio Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije. Hrvatski sabor je 13. svibnja izglasao taj zakon te dopunio Kazneni zakon, kojima je proširen katalog kaznenih djela za koja nema zastare. Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji kao kaznena djela za koja ne može nastupiti zastara predviđa ona počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države propisana zakonom ili ona koja ne zastarijevaju prema medunarodnom pravu. Kaznenim djelima ratnog profiterstva i onima iz procesa pretvorbe i privatizacije u tim (ratnim) okolnostima smatra se i nesavjesno poslovanje, prouzročenje stečaja, zloupotreba ovlaštenja u gospodarskom poslovanju, zaključenje štetnog ugovora, nedopuštena trgovina, utaja poreza ili doprinosa, prevara, krivotvorenje isprave, zloupotreba položaja i ovlaštenja, nesavjestan rad u službi, pronevjere, te primanje i davanje mita. Kao takva propisana su i kaznena djela prikrivanja protuzakonito dobivenog novca, i pranje novca, ako se prikriva korist ostvarena kaznenim djelima, zlouporaba stečaja, utaja poreza i drugih davanja, prijevara i zloupotreba ovlasti u gospodarskom poslovanju, nedozvoljena trgovina, te izbjegavanje carinskog nadzora. Kaznenim djelima ratnog profiterstva smatraju se i ona, kojima je ostvarena nesrazmjerna imovinska korist podizanjem cijena robe, što je u nestašici, prodajom imovine znatno ispod njezine vrijednosti ili na drugi način iskorištavanjem ratnog stanja.

DIOKLECIJAN U SALZBURGU: Kamo sreće da je afera koruške Hypo-banke jedini sporni slučaj na hrvatskom putu u Uniju. Podsjećam, afera nije otvorena na zahtjev hrvatskog pravosuđa, nego na zahtjev bavarskog i austrijskog državnog odvjetništva. Hrvatsko pravosuđe, uostalom, dosad nije nalazilo razloga da ispita navode o velikim protuzakonitostima ili štetama za državne financije i imovinu, na koje je upućivala Državna revizija unazad više od jednog desetljeća, širom tog igrališta, na kojem su se strancima prodavali najbolji komadi ovdašnjeg gospodarskog i financijskog potencijala uz neobičan popust. Dvadeset godina od početka tog svog ubrzanog puta u Europsku uniju, Hrvatska se danas, kao nekim čudom, nalazi u gotovo bezizlaznog gospodarskoj depresiji, koja izravno dovodi u pitanje cjelokupan koncept hrvatskog integriranja u Uniju. Zato će nad završnicom hrvatskog puta u EU još dugo stajati i neobično duga sjena afere Hypo, u sklopu koje je prvi put u hrvatskoj dramatičnoj povijesti jedan demokratski izabrani predsjednik vlade, nakon dioklecijanovske ostavke, morao čamiti u jednom austrijskom istražnom zatvoru.

Ivo Jakovljević, lipanj 2011.