Sve manja je vjerojatnost da će i većina ovih nekretnina iz stare šibenske jezgre do 2021. godine ostati u većinskom šibenskom posjedu
Moj predgovor za knjigu
Richarda Schneidera: Mjesto zločina Hypo Alpe Adria (šest godina poslije nego
li što je napisan, kao širi kontekst za razumijevanje i hrvatske i šibenske
identitetske i vlasničke sudbine u 21. stoljeću)
OVO JE PRIČA, koju kao da
kockarska neka luda priča, triler prepun muljaže i pljačke, ali još daleko od
svog nesretnog kraja (jer će policijske istrage i sudski postupci u više
zemalja o aferi Hypo najvjerojatnije trajati i poslije 2015. godine). Tako
bismo, parafrazirajući slavno Macbethovo zdvajanje nad promašenim životnim
putem, mogli odškrinuti vrata, kroz koja će čitatelji sami dešifrirati sve
mafijaške, kao i zavjereničke, pa i posve amaterske kodove ove međunarodne
financijske afere. Jer, ovo je knjiga koju će na jedan način otčitavati u prvi
mah, odmah po njezinu izlasku iz tiskare, pa na nepredvidivo više načina
kasnije, kad se istrage i sudski postupci zahuktaju (ili, neki, možda i
obustave), a u njezinu punom značenju tek kad nasuprot sada nebrojenim krupnim
političkim, financijskim i etičkim pitanjima stane niz konačnih sudskih presuda
u Austriji i Njemačkoj, s posljedičnim političkim zaključkom za Hrvatsku.
GLAVNI JUNAK ove priče je
Hypo Alpe Adria, austrijska bankarska grupacija iz Klagenfurta, obogaćena nizom
naizgled sporednih likova, od kojih su većina iz Hrvatske, zemlje tada u
završnici puta u Europsku uniju. Mjesta radnje su razapeta u paukovoj mreži, na
prostoru od Bavarske do Srbije, Crne Gore i Hrvatske, s epicentrom u
Klagenfurtu. Vrijeme radnje tiho teče od otvaranja prvih računa za kupnju
oružja radi obrane Republike Hrvatske od agresije Miloševićevih kohorti, e da
bi se zahuktalo s tajkunskom privatizacijom u Hrvatskoj, usponom balkanske
mafije i jagmom investitora iz Koruške i Bavarske za nekretninama u Istri i
Dalmaciji. U toj krimi-priči i ključnih je ideja napretek: od pokušaja obnove
Austro-Ugarske i germanskog prodora na jugoistok mirnim putem (kroz umrežena
preuzimanja najkvalitetnijih gospodarskih, financijskih i prostornih
potencijala), preko ideje o Istri kao europskoj regiji ili o golfu kao novom
elitnom biznisu, do suvremenog redizajna balkanske hajdučije kao komplementa
zapadnom korumpiranju nacionalnih i lokalnih elita u tranzicijskim zemljama, u
sklopu zapadnog preuzimanja tamošnjih ključnih gospodarskih resursa (ali uz
neobično visoke popuste).
PRIJELOMNA ŠOK-VIJEST
emitirana je bila iz Beča. "Odluka nije bila ni laka niti brza. Čitav
vikend (sa 12. na 13. prosinca 2009.) su suvlasnici Hypo Alpe Adria banke: BLB
ili Bavarska Pokrajinska banka (dotad vlasnica 67 posto HAAB-a), osiguravajući
zavod Grawe iz Graza (20,5 posto) i austrijska pokrajina Koruška (12,5 posto),
pokušavali dogovoriti što učiniti s tom bankom, kojoj je prijetio stečaj. Na
kraju su savjet tražili i od predsjednika Europske središnje banke, Jeana
Claudea Tricheta. Prevladalo je mišljenje kako je banka Hypo Group Alpe Adria -
koja je šesta po veličini u Austriji, "važna za bankovni sustav
zemlje" i kako bi njezin slom imao "dugoročne teške posljedice, i za
Austriju, i za Balkan". Nakon te vijesti uslijedila je brzopotezna
nacionalizacija Hypo Alpe Adria banke, čime je Austrija spasila višegodišnji
vrlo djelotvoran, ali u konačnici i kockarski pokušaj svog ponovnog prodora na
jug (kao u doba Marije Terezije i Franje Josipa), s pretežnom koncentracijom
bankarskih akcija uzduž jadranske, hrvatske obale i njezinih biser-nekretnina.
CIJENA NACIONALIZACIJE: Prema
procjenama financijskih stručnjaka, intervencija kojom je banka spašena, austrijske će porezne obveznike, za početak,
stajati najmanje četiri milijarde eura. U „slučaju Hypo“ Koruška je preuzela i
jamstva u vrijednosti od 18 milijardi eura, i pored toga što godišnji budžet te
pokrajine iznosi svega dvije milijarde eura. „Onaj tko preuzme garancije koje
su devet puta više od njegovih primanja, taj se čim prije treba prijaviti
najbližoj ludnici“, komentirao je predsjednik Austrijske gospodarske komore,
Christoph Leitl. Ali, obrazlažući kako je bankrot Koruške mogao izazvati i
bankrot u saveznim financijama, te kako je spašavanje bilo neminovno, savezni
ministar financija, Josef Pröll, spomenuo
je i mogućnost donošenja novog ustavnog zakona, koji bi definirao granice za jamstva, što će ih
savezne zemlje kod banaka preuzimati. Daniel Gros, direktor Centra za političke
studije u Bruxellesu, tvrdio je, da je Hypo Alpe Adria, ipak trebala otići u
stečaj, te da je spašavanjem te banke, austrijska vlada učinila veliku pogrešku.
"Banka je zapravo trebala otići u stečaj, jer teško je objasniti da je
banka s ukupnom bilancom od 30 milijardi eura od takve važnosti za cijelu
eurozonu. Čak i za samu Austriju, Hypo Alpe Adria je banka od manje
vrijednosti", kaže Daniel Gros, dodajući kako je bavarska državna banka
Bayerische Landesbank najmudrije reagirala. Ona je otpisala svoju investiciju u
HAAB i time se riješila vraga. Gros je u konačnici procjenio da se tom
nacionalizacijom Austrija "uputila u močvaru koju je vrlo teško
isušiti".
AUSTRIJA KAO ISLAND? Koruška
ima 500.000 stanovnika, Island njih 300.000. "Zasigurno je bila velika
greška dopustiti da jedna austrijska pokrajina, kao što je Koruška, izdaje obveznice u vratolomnim iznosima. Država
na koncu mora znati je li sposobna platiti tu cijenu. Mislim da će Austrija na
kraju moći sebi dopustiti takav luksuz, jer je Austrija 30 puta veća i bogatija
od Islanda", tvrdio je Daniel Gros, direktor briselskog Centra za
političke studije. Privatizacije austrijskih banaka obično završavaju
katastrofalno, ističu analitičari Die Pressa. Europska komisija optužila je
Austriju za ilegalnu državnu potporu u prodaji Bank Burgenland. O tome se vodio
postupak pred Europskim sudom pravde. U Njemačkoj tužiteljstvo ispituje je li
banka Bayerische Landesbank (BayernLB) preplatila preuzimanje austrijske Hypo
Grupe. Bivši guverner Jörg Haider brzom transakcijom prodao je Hypo Bayern-u.
Nema nikakvog javnog zapisa o tome jesu li za istu transakciju bile zainteresirane
banke Erste Bank i Raiffeisen. Čak se i misteriozni pomagači, koji su kroz
"Hypo-Deal", navodno zaradili milijune eura, moraju konačno otkriti,
piše Die Presse. Pola godine prije preuzimanja od strane BayernLB u posao ulazi
grupa okupljena oko financijskog investitora Tila Berlina iz koruške
Landesbank-e. Ubrzo nakon toga, posredstvom Berlinova konzorcija, u transakciju
se uključuju Nijemci - uz ukupnu dobit od 145 milijuna eura. Misteriozni
pomagači Berlinove grupe još su tajna koju treba razotkriti. Neki se tragovi
gube u korporacijama registriranima u Jerseyu i na Kajmanskim otocima.
Naposljetku, od kraja ožujka 2011. Hypo Alpe-Adria-Bank International započeo
je razgovore s četiri velike austrijske banke o prodaji bankarskog poslovanja u
Koruškoj, saznao je Kleine Zeitung. Osim austrijskog bankarskog poslovanja
uprava planira prodati i svoje podružnice u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i
Bosni i Hercegovini, i to u paketu. Unatoč
lošijoj gospodarskoj situaciji na tim tržištima, HAAB-ove balkanske
podružnice imaju manje loših i teško naplativih plasmana nego Hypo holding u
Austriji. Prema najavi izvršnog direktora Gottwalda Kranebittera, očekuje se da
će Hypo rasprodati većinu svoje imovine najkasnije do kraja 2014. godine. No, austrijsko
poslovanje u ukupnoj aktivi banke sudjeluje sa samo 16 posto.
HYPO-POVIJEST: Mala, koruška
Hypo-banka sa sjedištem u Klagenfurtu, za manje od desetak godina (u
ekspanzivnom razdoblju od 1996. do 2006. godine) postala je četvrta bankarska
grupacija po veličini aktive u "jugosferi", području bivše SFRJ: prva
je tada bila talijanska UniCredit, druga slovenska Nova Ljubljanska banka,
treća talijanska Intesa grupa i četvrta austrijska Hypo Alpe Adria grupa. Na
hrvatskom je tržištu od 1994., a od 2006. godine, HAAB je u Hrvatskoj šesta u
skupini vodećih, većih banaka, koje su odreda u većinskom inozemnom vlasništvu.
Na vrhuncu moći, HAAB je u prvom desetljeću 21. stoljeća poslovala u 12
zemalja: u Austriji, Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori,
Bugarskoj, Makedoniji, Ukrajini, Mađarskoj i u Njemačkoj, zapošljavajući 8000
osoba. Još 2007. je prodala strateški udjel Bavarskoj pokrajinskoj banci
(velikoj, državnoj BLB, koja je - kao većinski vlasnik - svojedobno upropastila
Riječku banku), da bi s otkrivanjem velikih minusa, 30. prosinca 2009. bila
nacionalizirana, pa je otad Republika Austrija njezin jedini vlasnik. Otad je
krenula i sveobuhvatna istraga, ne samo u Austriji i Njemačkoj, nego i u
Liechstensteinu i u Hrvatskoj, pa se očekuje da će tek potkraj 2013. biti
jasnije što se sve dogodilo u sjeni bankrota te koruške banke, koju je spasila
nacionalizacija, na teret austrijskih poreznih obveznika. Ta će istraga,
pretpostavlja se, otkriti i značenja hrvatske poluge u njezinoj ekspanziji, kao
i neke od skrivenijih austrijskih i njemačkih strateških ekonomskih interesa na
hrvatskome putu u Uniju, pa i odgovore na pitanja je li se razvijala na račun
šverca oružja za Hrvatsku i za sve strane u ratu u BiH, kao i na pranju novca,
depozitima od opljačkanog državnog kapitala tijekom rata i privatizacije na
postjugoslavenskom prostoru, te na korupciji i na kriminalnim preprodajama
atraktivnih nekretnina od Savudrije i Zagreba do Zadra i Crne Gore, ili je
sudjelovala i u nizu višestrano korisnih projekata. Naposljetku, istrage bi
morale pokazati i u čije je privatne džepove završilo koliko milijuna eura
(kroz eventualna podmićivanja i kasniju razdiobu ekstradobiti), posredstvom
Hypo Alpe Adria banke, koju je od propasti morala spašavati austrijska država
nacionalizacijom.
POTEZI GUVERNERA ŽELJKA
ROHATINSKOG: Najznačajnije odgovore na ta pitanja s hrvatske je strane još
potkraj 2010. godine dao guverner HNB-a Željko Rohatinski, na zahtjev istražnog
povjerenstva koruškog parlamenta za aferu Hypo o poslovanju te austrijske banke
u Hrvatskoj, ali detalji tog odgovora iz HNB-a do izdavanja ove knjige nisu
bili dostupni javnosti. Kako je javljala APA, povjerenstvo je zanimala baš
Hrvatska, jer se u tijeku istrage pokazalo da su poslovi u Hrvatskoj ključ za
propast Hypo-Group Alpe Adria! Podružnica Hypo grupe u Hrvatskoj, uoči
nacionalizacije, bila je prva među velikim bankama u Hrvatskoj prema temeljnom
kapitalu, treća prema jamstvenom kapitalu, šesta prema veličini aktive, šesta
prema dobiti prije oporezivanja, peta prema vrijednosti odobrenih zajmova,
sedma prema ukupnoj štednji stanovništva i treća prema aktivi po zaposlenom.
Kao takva bila je najmanje nestabilan dio Hypo grupe, što bi moglo značiti da
zasad Hrvatska nije uzrok slomu te austrijske banke, uoči njezine nacionalizacije,
nego da je, skupa sa svim korupcijskim igrama, bila glavni izvor njezinih
životnih sokova i snažnog širenja.
AUSTRIJA KAO GRČKA? Ali, kako
je u prosincu 2010. pisao austrijski Die Presse: "Financijska propast
grupe Hypo Alpe Adria uzdrmala je temelje austrijske stabilnosti mnogo više
nego što se prethodno pretpostavljalo!" Pozivajući se na izvore iz
austrijske Narodne banke, konzervativni je Die Presse dokazivao da se Austriji
zamalo dogodilo ono što je proživjela bankrotirana Irska. Kada je u zimu 2009.
postalo svima jasno da je Hypo Bank u velikim dubiozama, Austrija je bila
primorana preuzeti upravljanje bankom, uključujući i garancije u sveukupnom
iznosu od 20 milijardi eura. Iako su neki tvrdili da bi bilo bolje dopustiti
njezinu propast, s obzirom na to da su Austrijanci u njoj držali 'samo'
milijardu eura štednje, izvori iz Narodne banke Austrije objašnjavaju da bi to
dovelo do financijskog sloma cijele države. Naime, državni budžet bi
eksplodirao, a kamate bi skočile u nebo, što bi dovelo do situacije u kojoj se
nalazi Irska, pa bi Austrija bila prvi slučaj za saniranje u Europskoj uniji,
još prije Grčke. Zbog toga su sada uvedena nova pravila za poslovanje banaka u
Austriji, koje moraju posjedovati mnogo više vlastitog kapitala kao osiguranje.
Zbog toga do 2019. moraju sakupiti dodatnih 15 do 19 milijardi eura, te dodatne
iznose od oko milijardu i pol eura godišnje. Ova pravila moguće je ispoštovati,
ako se poslovanje banaka racionalizira, smanje dividende i povećaju kamate na
europsku razinu, što će dovesti i do skupljeg kreditiranja. Cilj je da se
izbjegne situacija, u kojoj bi propadajuće banke dovele u opasnost cijelu
državu. Zbog toga se razmišlja i o uvođenju posebnih zakona, koji bi regulirali
insolventnost banaka, naročito velikih, koje u sadašnjim okolnostima mogu
koristiti vlastitu veličinu za povlačenje previše rizičnih poslovnih poteza,
jer znaju da će ih na kraju spašavati država.
HRVATSKI PUT U RAJ (1):
Povijesne okolnosti u kojima je nastajala afera Hypo bile su za tu vrstu krimi-priče
u hrvatskom izdanju povoljnije nego ikad: ni koruškim, niti bavarskim, pa ni
ostalim velikim špekulantima i investitorima iz Austrije i Njemačke, kao i iz
Mađarske i sjeverne Italije, nije trebala snažna vojna sila kao prethodnica za
kasnija i dugoročnija osvajanja ovdašnjeg gospodarskog, financijskog i
prostornog potencijala. Hrvatski građani su prijelomne 1990. aklamacijom
podržali ukidanje društvenog vlasništva i njegovo pretvaranje u državno, koje
je zatim, po klijentelističkim ključevima, klizilo u tajkunsko, a u konačnici u
većinsko inozemno vlasništvo. Hrvatski su građani, zasićeni kroničnim
slabostima samoupravnog socijalizma, a primamljeni golemim novim mogućnostima
potrošačkog društva, preko noći zamrzili socijalizam i s oduševljenjem prešli u
neoliberalni kapitalizam, pa ubrzo i u masovnu potrošnju pretežno na kredit.
Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam imala je nebrojena lica i verzije. Nije
samo društveno preko državnog postajalo privatno, pa inozemno ili mafijaško,
nego su se gotovo lakoćom i pašnjaci i pomorsko dobro preobražavali u
graditeljske i turističke zone, koje su uz hipotekarne zajmove i korupcijske
poluge na lokalnoj i na nacionalnoj razini toliko snažno razvili Hrvatsku, da
su poslovi jedne koruške banke na njezinom tlu uzdrmali državne financije
konzervativne i mnogo moćnije Austrije.
HRVATSKI PUT U RAJ (2):
Hrvatska je već 1990. godine nakon prvih višestranačkih, demokratskih izbora,
prema tumačenjima tadašnje i svih kasnijih vlasti, poželjela što prije ući u
Europsku uniju. U to ime - zanemarujući tobože privremenu, tranzicijsku i
nevažnu štetu - Hrvatska je po sniženim cijenama velikim bankama iz Italije,
Austrije, Njemačke i Francuske prodala 90 posto svog bankarskog potencijala i
usput im predala gotovo svu nacionalnu štednju, čime je Unija već 2001. ušla u
Hrvatsku, ali Hrvatska ni do 2011. nije u Uniju. Hrvatska je, da bi ubrzala
svoj put u Uniju, Italiji i Sloveniji predala sav svoj Zaštićeni
ekološko-ribolovni pojas, prepustivši sav njegov potencijal strancima. Hrvatska
je, da bi udovoljila uvjetima iz tajne i javne diplomacije, još davne jeseni
1993., gotovo preko noći, uspostavila stabilno i visoko precijenjeni tečaj
vlastite valute, uz koji je odjednom gotovo sve uvozno postalo jeftinije od
domaćeg. Zatim je, na zahtjev, Unijinim akterima prepustila i
telekomunikacijsko, i većinu medijskog, i većinu trgovačkog prostora, pa i
polovinu naftne industrije, a usput prepolovila vlastite industrijske
kapacitete, od farmaceutske i mljekarske do drvne, tekstilne, obućarske i
brodograđevne industrije. Da bi sve to "držalo vodu", Hrvatska je
takvom putu u Uniju prilagodila većinu svojih propisa, pa je i ono što se
većini građana još čini kao "pljačka stoljeća" izvedeno po tobože
najvišim zakonodavnim i europskim standardima. Da u pojedinim potezima te vrste
ima i sumnji u korupciju na najvišim razinama, pokazao je tek slučaj Hypo, ali
tek kad su višegodišnjim akcijama te koruške banke bili pogođeni interesi
bavarskih i austrijskih poreznih obveznika.
NEMA ZASTARE! U skladu s promjenama
Ustava RH te nakani države da omogući procesuiranje onih koji su vanjsku
agresiju na Hrvatsku iskoristili za nezakonito stjecanje profita, 2. lipnja
2011. je na snagu stupio Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog
profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije. Hrvatski sabor je
13. svibnja izglasao taj zakon te dopunio Kazneni zakon, kojima je proširen
katalog kaznenih djela za koja nema zastare. Zakon o nezastarijevanju kaznenih
djela ratnog profiterstva i kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji kao
kaznena djela za koja ne može nastupiti zastara predviđa ona počinjena u
vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne
ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države propisana zakonom ili
ona koja ne zastarijevaju prema medunarodnom pravu. Kaznenim djelima ratnog
profiterstva i onima iz procesa pretvorbe i privatizacije u tim (ratnim)
okolnostima smatra se i nesavjesno poslovanje, prouzročenje stečaja,
zloupotreba ovlaštenja u gospodarskom poslovanju, zaključenje štetnog ugovora,
nedopuštena trgovina, utaja poreza ili doprinosa, prevara, krivotvorenje
isprave, zloupotreba položaja i ovlaštenja, nesavjestan rad u službi,
pronevjere, te primanje i davanje mita. Kao takva propisana su i kaznena djela
prikrivanja protuzakonito dobivenog novca, i pranje novca, ako se prikriva
korist ostvarena kaznenim djelima, zlouporaba stečaja, utaja poreza i drugih
davanja, prijevara i zloupotreba ovlasti u gospodarskom poslovanju,
nedozvoljena trgovina, te izbjegavanje carinskog nadzora. Kaznenim djelima
ratnog profiterstva smatraju se i ona, kojima je ostvarena nesrazmjerna
imovinska korist podizanjem cijena robe, što je u nestašici, prodajom imovine
znatno ispod njezine vrijednosti ili na drugi način iskorištavanjem ratnog
stanja.
DIOKLECIJAN U SALZBURGU: Kamo
sreće da je afera koruške Hypo-banke jedini sporni slučaj na hrvatskom putu u
Uniju. Podsjećam, afera nije otvorena na zahtjev hrvatskog pravosuđa, nego na
zahtjev bavarskog i austrijskog državnog odvjetništva. Hrvatsko pravosuđe,
uostalom, dosad nije nalazilo razloga da ispita navode o velikim
protuzakonitostima ili štetama za državne financije i imovinu, na koje je
upućivala Državna revizija unazad više od jednog desetljeća, širom tog
igrališta, na kojem su se strancima prodavali najbolji komadi ovdašnjeg
gospodarskog i financijskog potencijala uz neobičan popust. Dvadeset godina od
početka tog svog ubrzanog puta u Europsku uniju, Hrvatska se danas, kao nekim
čudom, nalazi u gotovo bezizlaznog gospodarskoj depresiji, koja izravno dovodi
u pitanje cjelokupan koncept hrvatskog integriranja u Uniju. Zato će nad
završnicom hrvatskog puta u EU još dugo stajati i neobično duga sjena afere
Hypo, u sklopu koje je prvi put u hrvatskoj dramatičnoj povijesti jedan
demokratski izabrani predsjednik vlade, nakon dioklecijanovske ostavke, morao
čamiti u jednom austrijskom istražnom zatvoru.
Ivo Jakovljević, lipanj 2011.
