Najpopularniji šibenski složeni nadimci (u 28 stihova)

Na Starom je pazaru svak uza se nosio i svoj nadimak ili prizivak, s kojima se većina ponosila

O šibenskim je nadimcima, njihovu porijeklu i tehnikama izmišljanja sve rečeno u „Šibenskom teštamentu“ (knjizi) i na „Šibenskom brevijaru“ (internetskom blogu), ali nigdje nitko još nije istražio zašto u 21. stoljeću novih nadimaka (i) u Šibeniku je sve manje, kao da današnje individue nemaju svojih posebnosti. Prije internetske ere, ljudi su se sa najvećim guštom i uz krajnje rizike rugali jedni drugima, a danas kao da su se štufali ruganja, pa nadimke moraju sami sebi izmišljati, neovisno o vlastitim posebnostima i manama, da bi se drugima predstavljali na internetu.

Zlatno doba nadivanja nadimaka i u Šibeniku je bilo u 18., 19. i prvoj polovini 20. stoljeća, nakon što su i najzaostaliji dobili svoja prezimena. Jer, pokazala je to praksa, ljudima, da bi se doista razlikovali jedni od drugih, nisu dovoljni ime i prezime, nego im treba i jedinstven i neponovljiv nadimak (ono što je danas OIB). Ali, onda su se jedno vrijeme i nadimci počeli nasljeđivati, pa se ukazala potreba da se jednoj, popularnoj i jedinstvenoj osobi, dade složeni nadimak, koji neće biti za nasljeđivanje. Iz prebogate šibenske nadimačke dote, za ovu internetsku zgodu, izdvajam 28  najpopularnijih šibenskih složenih nadimaka, posloženih u sedam poetskih kitica, sa bisernih 28 stihova, da se vidi koliko smo nekad bili duhovitiji i bliskiji nego danas.

NADIMAČKA SERENADA

Kvatročinka,

Parapeško,

Zorobabelo

i Majko dira.

Pušmačka,

Đigibau,

Begemišalo

i Vratija se Šime.

Palikuća,

Kagazzogatuli,

Vasizdas

i Gudbaj.

Matija Rvacka,

Papala pirinča,

Šemprešola

i Barba Kali.

Cik-a-cik,

Crna kutija,

Frli-frli

i Čuj-čuj.

Dela Mate,

Dela Ivin,

Krčiti-kopati

i Miš beli sreću deli.

Šjor Joso ubija patku,

Šjora Milka po jaja,

Mamamija-Tatapija

i Use-nase-i-podase.

NESLAVNI JUBILEJ: 50 GODINA OD NESTANKA DOLACKE CAKAVICE (sve je prija u Docu bilo na C, S i Z, namisto na Č, Ć, Š i Ž)

ULTIMI SVIDOCI DOLACKE CAKAVICE: Ova su dica zadnja na svoje uši čula kako je nestajala dolacka cakavica. Bija je to treći B razred osnovne škole u Docu, čija je razrednica bila nezaboravna Vojna Marković (mater Zorana Markovića). Prvi do nje na slici sta je moj najstariji prijatej, jošter veseli i pun škeraca, Zoran Kundajica, a do njega Marijan Belamarić, pa isprid njih Branko Barački i ja, pa isprid nas, Lidija Celić i Asja Čubrović, pa u drugin klupama i dva Bujasa, i jedna Crnica, i Mićo Dejanović sa Jerom Zorićem, i Enka Petrina sa Nadom Jurin, i Božena Todorović, Branko Kužina, Joso Bilić, Zoran Kronja i Srećko Makale, a u prednjem, trećem redu, i Inga Krnčević s Dijanon Turko, Božena Foskio sa Brankon Bubicon, Ivica Lovrić s Lovorom Barićem, pa Mirjana Jakšić (danas Pattiera), a njoj pozadi Ante Lovrić i Marko Čupin u magarećoj klupi.

Cujte, cujte, ca van ocu reci! Tim je jedinstvenim, ali umirućim šibenskim dijalektom, usred zime 1968., ispred dolačke bute jedan od najstarijih Bujasa, zaustavio u điru nas Jakovljeviće iz dolačko-goričke Ulice Jurja Dalmatinca, da bi nam – nitko od nas četvoro toga onda nije bio svjestan – zadnji put u povijesti na slavnoj dolačkoj cakavici prenio jednu važnu, susjedsku poruku. Dan poslije je – kao zadnji šibenski Dolačanin koji je govorio tu cakavicu – neobjašnjivo napustio i svoju butu i ovaj svijet, ponijevši u Kraljevstvo nebesko i to narječje, koje su pregazili novo vrijeme, novi školski standardi i novi doseljenici.

Cakavica se sve do sredine 1960-ih, uzduž istočnog Jadrana, koristila u mnogim primorskim gradovima, ali je potom nestala pod pritiskom hrvatskog književnog standarda. Tako su je govorili i Labin, i Rabac, i Bakar i Trogir, i Senj i Omiš, kao i većina jadranskih otoka, od Krka do Lastova, te šibenska priobalna četvrt Dolac.

U Šibeniku su se od svojeg prvog upisa u matične knjige, cakavicom služile sljedeće dolačke obitelji: Berovići, Bujasi, Deljci, Dorbići, Dulibići, Guberine, Kitarovići, Kužine, Nikolići i Tambače. U spomen na dolacku cakavicu navest ćemo tri najpopularnije cakavske fraze-poruke, koje su – rugajući se Dolačanima cakavcima – za povijest sačuvali šibenski Varošani, čiji su geni i narječja bili bliži Zagori ili čak Bosni i Hercegovini, nego moru, Srimi ili Krki:

Skocila macka na skanciju i razbila vrc.

Sveti nas Krizu, ca je ovo doslo mezzu svit.

Cuvaj mi cepe ki oci u glavi.

(Prva izreka iskazuje varoško ruganje dolačkom govoru, druga dolačko čuđenje na varoško čuđenje, a treća metaforički iskazuje bit dolačke ekonomije. Jer, tko ne zna, i za dolačke, i za goričke, kao i za varoške, plišačke i škopinačke težake  čep je znao biti važniji od damjane: „jerbo nije bilo dobro mišati čepe od vina i čepe od maslinova uja, oli čepe od prošeka i čepe od kvasine, niti su novi čepi bili boji od starih; ma, davali su i na butigu. Vonj iz čepa lako se prinosija na ono šta je bilo u damjani, pa je tribalo dobro otvoriti oči, prija nego bi se utisnilo koji čep u koji sud. I zato su svi težaci čuvali SVOJE čepe ki oči u glavi, a Dolacani nabaska.“)

***ŠTO ĆE DO 2026. OD ŠIBENSKOG IDENTITETA JOŠ NESTATI, KAO ŠTO JE NESTALA DOLACKA CAKAVICA, čitajte u mojoj krunskoj knjizi o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini, pod naslovom „EUROPSKI ŠIBENIK“. Ima je u Gradskoj knjižnici u Šibeniku i Zagrebu, kao i u knjižarama Matica i Truta u Šibeniku, i Ljevak i Dominović u Zagrebu, kao i na kuću, kod autora, na adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, po cijeni od popustnih 80 kuna, uz plaćanje pouzećem (troškove dostave snosi autor i nakladnik).

MOJ (UZALUDNI) NOVINARSKI TESTAMENT: Kakvim informacijama protiv „fake news“

Glavni paradoks informacijske ere, u koju je globalizirani dio svijeta i njegove populacije, uz kompjutore, mobitele i internet, te društvene mreže, uletio još od početka 1990-ih glasi: što je obilje informacija obimnije, to je veća i količina lažnih vijesti (engl. fake news), pa je u tom novom mraku istinitu, potpunu informaciju i na početku sretne, nove 2018. moguće tražiti samo svijećom. Vrhunac tog novog ludila je u tobože već opće prihvaćenoj činjenici, da je sam termin „fake news“ preklani smislio novi američki predsjednik Donald Trump, u jeku svoje bitke protiv njemu manje lojalnih medija u Americi i Europi, iako je cijela ljudska povijest prožeta lažnim vijestima, od Adama i Eve do stvarnih razloga za najnovije američke agresije na Srednjem istoku ili za one kojima sustavno plasiranje takvih patki i ovih dana služi za otvaranje skorih, novih ratišta prema Kini, Rusiji ili Turskoj.

Za razliku od vremena Biblije i Ilijade, kada je mješavina lažnih i stvarnih informacija opisivala prošle događaje i interese, danas ta ista, ali znatno sofisticiranija kaša ravna teren za buduće, gotovo kataklizmične događaje, pripremajući duše i tijela njihovih budućih masovnih žrtava za što motiviranije sudjelovanje. Danas, usred te Zemljine informacijske ere, koja je u sve snažnijem zamahu, preko svih vrsta medija u smjeru sedam milijardi stanovnika danomice pljušte upute i vijesti o sve djelotvornijim lijekovima i terapijama ili preventivama protiv svih vrsta bolesti tijela i duše, ali niotkuda da se čuje i jedna riječ, ili bar neki „ajme“, o tome kako prepoznati ili sam komponirati istinitu i potpunu informaciju o bilo čemu vitalno (politički, ekonomski, kulturološki, identitetski) važnom, a kako lažnu vijest u bilo kojoj njezinoj varijanti.

Prva verzija mojeg novinarskog testamenta i tranzicijsko iskustvo: Početkom 2001. dobio sam poziv da za studente novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu održim predavanje o posebnostima ekonomskih i financijskih informacija. Tada sam posjedovao bogato iskustvo o novinarskom radu u medijima u tranzicijskim okolnostima (iz socijalizma u kapitalizam, iz mira u rat, pa opet u mir, iz Jugoslavije u Europsku uniju, iz naših medija u njihove itd.) Usput, prvi sam, još 1987., u Vjesniku pokrenuo, uređivao i doslovce punio svakodnevnu ekonomsko-financijsku rubriku, a zatim to isto od 1990. do 1992. uradio u tjedniku Danas, pa zatim u Kulušićevoj Slobodnoj Dalmaciji, i naposljetku u Vičevićevu Novom listu, surađujući usporedno i u „Privrednom vjesniku“ i u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Da ne bi sve otišlo uvjetar, sažetak tog predavanja podijelio sam studentima, od kojih su neki postali novinari na vodećim medijskim adresama u Hrvatskoj. No, prateći njihov rad kao gledatelj i čitatelj sa žaljenjem sam zaključio da je i to moje predavanje bilo uzalud, kao i velika većina poruka iz mojih kolumni i komentara unazad 30-ak godina (u odnosu na stvarne događaje i većinske vrednosne sudove). Za zainteresirane u novoj 2018., iz tog „testamenta“ prenosim ključne izvatke, kao skroman prilog autorima i konzumentima ambicioznijih tekstova ili slikovnih priloga na društvenim mrežama. Iako sam predavanje održao na temu ekonomskih i financijskih, te burzovnih informacija, ova pravila, preporuke i kriteriji podjednako važe i za političke i za kulturološke informacije, budući da je ekonomska dimenzija i njihova bit.

Za razliku od čitatelja, slušatelja i gledatelja iz predinformacijske ere, koji su kronično patili od oskudice izvora informacija (nije li većina povijesti za veliku većinu njezinih prolaznika protekla kroz rekla-kazala ili kroz bruji grad, ili kroz Smojinu ima-puno-lipih-stvari, samo-ne-smin-kasti), pa su do svoje istine dolazili sumnjajući samo u nekolicinu dostupnih izvora, danas se do istine može, teorijski, doći samo sumnjom u sve postojeće izvore. A praktički? Svatko bi trebao dnevno komponirati svoju mrežu globalnih, nacionalnih i lokalnih, te bočnih i mrežnih izvora, kako bi uz radikalnu sumnju došao neki korak bliže pretpostavljenoj cjelovitoj informaciji, istini. (Pišući „Šibensku filozofiju“, izvedenu iz bogate pučke tradicije, odbacio sam i tu mogućnost, jer „čoviku nije suđeno da išta razumi“, „jerbo je bleka od rođenja“, pa mu ne pomaže ni školovanje, „jerbo, pju škole, pju mone“). Ma, sve to ne znači da za života trebamo svi biti pijuni velike materijalističke igre: neka se bar njih nekoliko spase.

TEMELJNE POSEBNOSTI POTPUNE I ISTINITE (EKONOMSKE) INFORMACIJE

1.     Osim na 5 W (šifra izvedena iz pet engleskih riječi koje počinju na w: tko, što, kako, gdje i zašto), i politička i ekonomska, kao i kulturološka, a ne samo sportska informacija moraju odgovoriti i na pitanje: koliko.

2.     Strogo odvaja iznošenje činjenica od njihova tumačenja.

3.     Kod tumačenja činjenica, iznose se svi raspoloživi argumenti za i protiv određena vrijednosnog suda, a eventualna manipulacija u korist stava autora, stranke ili urednika, obavlja pomoću odabranog redosljeda ili različite duljine pojedinih tumačenja svakog od argumenata.

Ciljevi vijesti, komentara i analiza: Glavni ciljevi dobrog pisanja i uspješnog novinarstva i na području ekonomskih informacija su:

a)     Da se javnosti dade cjelovita informacija,

b)     Da se predstave sva bitna tumačenja te informacije, i

c)     Da se istodobno zadovolji vlastita autorska duša, interesi medija u kojima se radi i potreba čitatelja, slušatelja ili gledatelja da misli vlastitom glavom.

MEDIJSKE POSEBNOSTI

1.     Agencijska informacija mora biti tako napisana, da se prilikom korištenja u ostalim medijima može kratiti od repa prema glavi. Glavne brojke mora sadržavati u prvom odlomku, a većinu ostalih, srednje važnih pokazatelja, u sredini, tako da najkraća verzija može ići na radio i na tv, a dulja u novine.

2.     Ekonomska informacija za radio mora količinu brojčanih podataka svesti na minimum, iznoseći samo najbitnije, jer slušatelj po prirodi stvari teže percepira brojke od gledatelja ili čitatelja.

3.     Televizijska ekonomska informacija svoje brojčane izraze može predstaviti odgovarajućim dijagramom, uz koji tekst autora ide kao njegovo tumačenje.

4.     Novinska ekonomska informacija može biti prepuna brojki, gotovo na razini nekog teksta za stručni časopis, ali u tom slučaju sve te brojke moraju biti toplo umotane u odgovarajući čitljiv celofan.

STILSKE POSEBNOSTI (EKONOMSKIH) INFORMACIJA

1.     Ekonomska informacija mora imati čvrstu formu i strukturu: kratku rečenicu, koja odgovara na svih 5 W plus na upit koliko (uz korištenje brojki, postotaka i indeksa), ali bez previše atributa, veznika i metafora, hemingvejski.

2.     Burzovna izvješća i tržišne analize moraju se pisati po uzoru na tečajnu listu središnje banke, dakle – uvijek s istim skupom riječi (jer uvijek obrađuju isto: veličinu prometa, rast ili pad nečije cijene, tržišni trend, očekivanja i sl.), te se informacije, naime, čitaju redovito, ali brzo i ukoso, preko ključnih riječi i pokazatelja. Stoga, da povremenim čitateljima ne bi bile očajno dosadne, poboljšavaju se dodatkom pitkih metafora (npr. prvi put je „dolar“, drugi put je „zelembać“, ili: brokeri koji računaju na rast cijena ili ih samo kupuju, nazivaju se bikovima, a oni koji očekuju suprotno medvjedima, ili se za trendove na tim tržištima koriste izrazi iz meteorologije: bura, bonaca, oluja, poledica i sl.

3.     Ne smije se ni u kojoj vrsti ekonomskog teksta doći u kušnju, pa ga početi rečenicom, kao: „Nacrt izmjena i dopuna Zakona o…“ ili riječima: „Iako…Premda…Što se tiče…ili brojkom: 220.000 nezaposlenih…“ itsl., jer kroz tako dosadan ulaz ni jedan čitatelj ne može ući u tekst i njegov sadržaj. Zlatni zakon novinarstva važi osobito u ekonomskom novinarstvu: prva riječ mora biti glavni ulaz u priču, a prva rečenica njezin najjači mamac. Kad pišete komentare ili kolumne, nastojte u tim vrstama najsugestivnijih novinarskih formi, iznoseći temeljne informacije o nekoj temi, te stručne argumente, pomoći čitateljima, slušateljima i gledateljima, da o istom misle svojom, a pomalo i vašom glavom (samo da to ne primijete): Posebno je zadovoljstvo tim putevima i stramputicama utjecati na vladajuće ili oporbene političare, ili na očekivanja poslovnih ljudi, pa zatim s neke galerije gledati kako se u to ime, zbog suprotstavljenih interesa žestoko nadmeću i spore. I ne zaboravite: političari se mijenjaju, a (rasni) novinari ostaju (osim onih koji se sudbinski i misaono vežu uz nekog političara).