srijeda, 13. rujna 2017.

Šibenski identitet - koliko će još izdržati?


Još ima živih šta ovi dija Doca zovu Kvartir, ma toga starog toponima nema nigdi ni u jednon popisu ulica (nego samo u najpoetičnijen šibenskon libru, iz pera Pere Ivasa, pod naslovon: "Sličice iz Kvartira")

Evo, uz Zdravkov standardno odličan, duhovit i poučan tekst iz Šibenskog lista, o nestanku butige „U Đenka“ (koji sam prenio na svoju Facebook-stranicu), prilažem nekoliko odlomaka iz knjige Josipa Jakovljevića iz 1996., pod naslovom „Šibenske ulice i trgovi“ (davno rasprodana, ali dostupna u Gradskoj knjižnici u Šibeniku):



„U Šibeniku, za njegovih srednjevjekovnih urbanih početaka, kao i u mnogim većim europskim gradovima, građani su sami davali nazive glavnim ulicama i trgovima (kod svetog Krševana, kod katedrale, kraj Četiri bunara itd.). Nazivali su ih po imenima crkava, raznih trgovaca ili objekata javne namjene (kod česme, na bunare i sl.). Bio je to Šibenik, koji je unutar gradskih bedema imao 24 crkve. Prema mletačkim uzorima, pred većinom crkava bili su trgovi. Mletačka vlast nakon 1412. sama je u svojim dokumentima, na talijanskom, imenovala neke od glavnih gradskih ulica i trgova. Izvan zidina bila je Poljana, kao igralište i  odmaralište za građane, željne čistog zraka (nasuprot otvorene vanjske kanalizacije u gradu), kao i privezište mazgi i magaraca, a ime joj se prvi put spominje u oporuci Ivana Vukića, 30. ožujka 1523.



Šibenski povjesničar, don Krsto Stošić, objavio je prvi 1924. prijedlog za nazive svih ulica i trgova u Šibeniku. Njegova je ideja bila da one označe slavnu prošlost Šibenika i njegove najznamenitije ljude, te da se i na taj način, unatoč burnim političkim okolnostima kroz povijest, potvrdi hrvatski identitet grada. Stošićeve prijedloge, uz manje promjene, prihvatili su direktor  gimnazije, Marko Ježina, i dr. Vice Iljadica, pa je za načelnikovanja dr. Šime Vlašića, prvaka HSS-a u Šibenku, općinska vlast dala postaviti tablice ulica i trgova.



Prva izmjena naziva većeg broja ulica i trgova bila je 21. rujna 1949., a zadnja, opsežnija, 2. svibnja 1992. Od Stošićevih prijedloga iz 1924, sve burne povijesne mijene u međuvremenu preživjela su sljedeća imena ulica, stuba i trgova: Barakovića, Bonifačića, Bribirskih knezova, pučkih kapetana, Dragojevića, Fortezze, Kačića, Kolunića, Šižgorića, Pavla Šubića, Šupuka, Tavilića, Visianija, Antuna i Fausta Vančića, Zavorovića, Zlatovića i još desetak njih iz toponimskog korpusa sa korijenima od 12. do 19. stoljeća. „



Ko još znade da se ovi mandroč zove Mali mandroč, a?


…i, dodajem na istu temu, i jednu moju, iz Velikog rječnika šibenskih riči (davno rasprodanog, ali dostupnog na internetskom Šibenskom brevijaru i u Šibenskom kanconijeru):                           



            

               Vječni šibenski toponimi




                             

                      (Zaludu in svaka vlast minja imena,

                      kad naš svit oće da se zovu kako se zovu)





                      Masna i Kalelarga,

                      riva i mandroči,

                      Mala loža i Stari pazar,

                      isprid Vijećnice i niz poštu,

                      Kronjin magazin i na Prigrad,

                      kraj Šarine pekare i na Vanjski,

                      đerdin i Rošina ulica,

                      Galera i na bunare,

                      Kvartir i buta,

                      fortica, vidilica i belveder,

                      Tanaja i Uboški dom,

                      Kaza di poveri i Kažin,

                      cesta kroz grad i kožara,

                      na kantun i kraj mrtvačnice,

                      di je prija bila Radićeva knjižara

                      i di je Đenko drža butigu,

                      di je bija Modni magazin

                      i di je Marušić ima pašticeriju,

                      di je bila stara škola u Docu

                      i di je bila Lega,

                      di je sta Tripe

                      i di je Koka zna zaspati na karijoli,  

                      di je prija bija Ožegovićev Miami

                      i di je bila činovnička zadruga,

                      di je Marija Vatavuk imala gostijonu

                      i di je Škarica drža tovernu,

                      pa otale na sve bande svita,

                      sve do Križa, Klobušca

                      i Krvave smokve.