S desna na lijevo: Početak i Kraj
TKO JE SVE UNAZAD 950 GODINA UTJECAO NA RAZVOJ ŠIBENSKOG DIJALEKTA: Začinjanje i višestoljetni razvoj šibenskog dijalekta izravno su ovisili o tome tko je vladao Šibenikom i koji su sve migracijski trendovi stvarali njegovu demografsku strukturu. Iako je s razlogom stvoren mit prema kojem je Šibenik najstariji hrvatski samorodni grad, sve su njegove identitetske odrednice bujale pod presudnim utjecajem stranih vlasti, vanjskih agresija, ratnih zbjegova i doseljavanja, te uvezenih tehnologija i trgovačke robe. Uostalom, od svojih 950 godina, od mitološke 1066. do danas, Šibenik je pod hrvatskom vlašću bio manje od 150 godina, pa je i utjecaj strane vlasti, ratova i vanjske trgovine bio od presudnog značenja za razvoj šibenskog dijalekta. Jer, od svog prapočetka do 1102. bio je najvjerojatnije delmatsko-romansko, pa hrvatsko-delmatsko naselje oko rimskog, pa bizantskog castruma. Od 1102. do 1127. u sklopu je Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, da bi u intervalu do 1180. bio pod vlašću Bizanta, a otad ponovno u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu sve do 1412. Od 1412. do 1797. pripadao je Mletačkoj Republici, da bi nakon njezine propasti, do 1806. bio pod Austrijom, pa do 1813. pod Napoleonovom vlašću i zatim, do 1918. pod Austrijom i Austro-Ugarskom. Nakon raspada Austro-Ugarske Šibenik je do 1921. pod Italijom, a od 1921. do 1941. u Kraljevini Jugoslaviji. Od sredine travnja 1941. do 8. rujna 1943. je pod talijanskom, fašističkom okupacijom, a zatim pod njemačkom, nacističkom vlašću do oslobođenja, 3. studenoga 1944. Otad je u Hrvatskoj kao članici federalne socijalističke Jugoslavije, sve do njezina punog državnog osamostaljenja, 8. listopada 1991. S ulaskom Republike Hrvatske, 1. srpnja 2013. , u Europsku uniju, i Šibenik postaje imenom na karti velike Europe, ali i govornim i jezičnim područjem, u koji preko novih tehnologija i uvoza, te turizma, sve snažnije prodire engleski jezik, u kombinaciji s već udomaćenim američkim informacijskim tehnologijama i globaliziranom, uglavnom amerikaniziranom estradnom kulturom. Sveukupno, od šibenskih prapočetaka do 1102. na šibenski su govor podjednako utjecali starosjedioci Iliri (Delmati), doseljeni (ali malobrojniji) Hrvati i u međuvremenu latinizirana vlast i pripadajuća joj prvobitna kultura. Na toj osnovi, sve do 1412. (kada Šibenik potpada pod vlast Mletačke Republike) ni Bizant, ni Ugarska nemaju značajnijeg utjecaja na govor u Šibeniku. Presudan utjecaj na razvoj šibenskog dijalekta u razdoblju od 1412. do 1797. ima mletačka vlast, a sa sve značajnijim dijelom i blizina Otomanskog carstva, s kojim Šibenik od sredine 15. do sredine 18. stoljeća i ratuje, i trguje. Radikalan utjecaj na prijelaz sa čakavštine na štakavštinu, i na sve veći udjel ijekavice u odnosu na ikavicu, s pripadajućim turskim vokabularom, imala je kuga iz 1649., nakon koje je Šibenik ostao bez 80 posto stanovništva, pa su u predgrađa i grad postupno doseljevali prognani iz turske Bosne i Hercegovine, sa svim svojim običajima i riječima. Otad je Šibenik, unatoč izmjenama stranih vlasti, sve do 1944. zadržao svoj govor kao mješavinu nastalu od nasljeđa od prije 1649. i od svega što su demografske, političke i tehnološke promjene donijele nakon 1649. Tu je baštinu uspio održati gotovo netaknutu do sredine 1980-ih, nakon kojih su zaredale nove radikalne promjene u govoru, izazvane demografskim, tehnološkim i političkim okolnostima, kroz koje je i Šibenik prošao dramatičan put iz jugoslavenske federacije, rata, pune hrvatske samostalnosti i početnog članstva u Europskoj uniji. Sve te promjene očitovale su se i u djelovanju Katoličke crkve kao najutjecajnije mreže vjerskih ustanova u šibenskoj kulturnoj povijesti: jer, sve do pada Venecije i dolaska Napoleonove vlasti, u Šibeniku je, uz kneza i vlast iz Mletaka, snažan utjecaj imala i Crkva, baš u obrazovanju, sa svim plusevima i minusevima koji su iz toga proizlazili. Uostalom, i mise su se sve do početka 20. stoljeća u Šibeniku služile na latinskom i talijanskom jeziku, kao što je i vlast s lokalnom poslovnom elitom unutar gradskih zidina komunicirala pretežno na talijanskom ili marginalno i na njemačkom ili ugarskom jeziku. Iz tog stranog jezičnog i govornog fundusa pretežno nepismeni je domaći narod kovao svoje riječi (imenice i glagole), od kojih je većina izvedenica talijanskog ili turskog, dok hrvatskom i slavenskom izričaju pripadaju samo pomoćni glagoli, osnovni pridjevi, prijedlozi i brojevi. To je osobito vidljivo u tehničkom vokabularu, budući da je većina tih riječi dolazila u Šibenik s meštrima, graditeljima, trgovcima, liječnicima i oficirima iz inozemstva, a s njima i nove tehnologije. Na narodu je bilo samo da te termine iskrivi na sebi prihvatljiv i razumljiv način.
Vrančićev "dalmatinski" i četiri ostala
ŠIBENSKE RIČI U VRANČIĆEVOM „DICTIONARIUMU“ KAO KORIJENJE JAKOVLJEVIĆEVA „VELIKOG RJEČNIKA ŠIBENSKIH RIČI“: Šibenske su riči unazad 950 godina zapisane u dva (po svojim osobinama) neusporediva rječnička projekta – u rječniku Fausta Vrančića, izdanom u Veneciji 1595. pod naslovom „Dictionarium quinque nobilissimarum evropae lingvarum (Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae), i u rječniku Ive Jakovljevića, izdanom najprije u knjižnom obliku, u Zagrebu 2006. i 2007., a u dopunjenom i internetskom izdanju početkom 2017. I dok je Vrančićev Rječnik dostupan samo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te u depoima gradskih knjižnica u Zagrebu i Šibeniku, Jakovljevićev je digitalni Veliki rječnik šibenskih riči dostupan besplatno na internetu na dvjema adresama: docs.com/sibenskibrevijar, te na facebook.com/jakovljevic.ivo. Ponavljam, riječ je o dvama neusporedivim rječnicima, jer je Vrančićev nastao na počecima hrvatske pismenosti, a Jakovljevićev na njezinu „kraju“. Budući da je Vrančićev bio tračak svjetla u tadašnjem lingvističkom mraku, ali i početni zapis hrvatskog vokabulara sa stanjem iz 16. stoljeća u odnosu na tada četiri glavna jezika u okruženju, ušao je u povijest kao prvi rječnik hrvatskog jezika, dok je Jakovljevićev, iako je nastao usred informacijske i internetske ere, samo šibenski rječnik, značajan samo za šibenske jezične sladokusce. Iako Vrančićev Rječnik ima više od 5000 riječi, među njima je manje od 200 tipičnih, prepoznatljivih šibenskih riči, od kojih neke još pokazuju znakove života i u 21. stoljeću. Iako Jakovljevićev Veliki rječnik šibenskih riči ima više od 2700 riči i fraza, njegova će se prava vrijednost moći odvagnuti tek kroz 20-ak godina, kad većina tog govornog i jezičnog blaga pređe pod nadzor jezičnih arheologa. Iako je Vrančić i sam priznavao da zbog toga što je dugo bio izvan Šibenika slabo poznaje šibenski, pa i dalmatinski govor, ipak je čitateljima i jezičnim sladokuscima iz 21. stoljeća podario nemjerljivo blago, dok će Jakovljević - iako cijeli život govori pretežno šibenskim govorom – na puno vrednovanje svojeg Rječnika morati još malko pričekati. No, jedno je nesporno i povezuje oba rječnika: Faustove su šibenske riči korijenje iz kojeg i dalje buja Jakovljevićev Rječnik.
Faust iz vremena kad je pisao Rječnik
POPIS JOŠ ŽIVUĆIH ŠIBENSKIH RIČI IZ VRANČIĆEVA DALMATINSKOG VOKABULARA: Faust Vrančić svoj materinji jezik u petojezičnom rječniku najuglednijih europskih jezika naziva dalmatinskim, polazeći od povijesne činjenice da je Dalmacija dugo, još od Rimljana, objedinjavala prostor od Raše do Drača i Slavonije ili Bosne, a Hrvatske u današnjim granicama tada bilo nije. Zato je među više od 5000 dalmatinskih riječi uključio većinu, koja danas pripada standardnom hrvatskom jeziku i nema osobitu vezu ni sa današnjom Dalmacijom, ni sa Šibenikom. Iz tog korpusa Vrančićevih „dalmatinskih“ riči izdvajam neke, koje su bile sastavni dio baš temeljnog šibenskog govora i koje – ne varam li se – još pokazuju neke znakove života: badati, bajati (činiti štrepite), betežan, bičva, brod, cica, crikva, cukar, ča, čeljad, človik, ća, dojti, drača, drivo, gusar, gvozd, hljib, izajti, janjac, japno, jazik, jidriti, jubiti, kastel, koracati, kurba, likar, lupešćina, mati, ništo (niko, nikoliko), obadva, odaprati, odučiti se, osal (magarac), otiti, pakal, pijaca, pinez, piplić, pobiti se, pojti, poldne, postole, praznoguz, premalitje, prez (bez), prsan, razastriti (robu na sušilu), rebac, resti, rodakva, skitati se, skula, spominati se (sićati se), spuž, suprotiviti se, svitovati, šćap, šćeta, taklja, teplina, težak, Vazam (Uskrs), vazeti, zadnjica, žegavica (kopriva). Od riječi turskog porijekla, u Vrančićevu ih je Rječniku iz 1595. malo, zato što su se turske riječi u šibenskom zaleđu (Zagori i Bosni) udomaćile tek nakon stabiliziranja turske vlasti u Bosni i Hercegovini, te s prvim jačim valovima izbjeglica iz tih krajeva, kao i s prvim trgovačkim karavanama na potezima Šibenik-Bosna-Šibenik. (Zato ih je u Jakovljevićevu Rječniku iz 2017. znatno više.) Našao sam samo pet turskih riječi među Vrančićevm dalmatinizmima: čabar, čemer, obor, samar i varoš.
Petoknjižje Ive Jakovljevića o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini (s Rječnikom u temeljima)
***VELIKI RJEČNIK ŠIBENSKIH RIČI (verzija iz 2016.) besplatno je dostupan na adresi: docs.com/sibenskibrevijar. Najnoviju verziju digitalnog VELIKOG RJEČNIKA ŠIBENSKIH RIČI iz ožujka 2017. možete besplatno naručiti na e-mail adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, kao i knjige iz petoknjižja o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini: ŠIBENSKI TEŠTAMENAT (100 kuna), ŠIBENSKA FILOZOFIJA (50 kuna) , ŠIBENSKA LIKARUŠA (80 kuna) i EUROPSKI ŠIBENIK (100 kuna), uz plaćanje pouzećem (troškove dostave snosi nakladnik). Za dublji uvid u moje višegodišnje istraživanje šibenske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti posjetite web-adrese: ŠIBENSKI BREVIJAR (sibenskibrevijar.blogspot.com) i ŠIBENSKIBREVIJAR2 (sibenskibrevijar2.blogspot.com), kao i malu internetsku knjižaru: KNJIŽARA JAKOVLJEVIĆ ŠIBENIK (knjizarajakovljevicsibenik.blogspot.com).
