Čuje li Super uho išta?
Iz "Europskog Šibenika" - krunske knjige petoknjižja (uz Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibensku filozofiju i Šibensku likarušu) o šibenskom identitetu i o njegovoj skoroj sudbini, iz pera Ive Jakovljevića - donosimo jedno od završnih poglavlja, čije se činjenice još žilavo opiru službenoj verziji priče, općeprihvaćenoj u neobjašnjivo omamljenoj šibenskoj i hrvatskoj javnosti.
NOVO IME ŠIBENIKA NA
ENGLESKOM: Šibenik je u svojoj jubilarnoj, 950-oj godini od prvog spomena
svojeg imena u povijesti, pri kraju 2016. većinom svojih ekonomskih,
vlasničkih, političkih, sigurnosnih, kulturoloških i vjerskih dimenzija –
europski grad. Na novoj karti svijeta nalazi se u Europskoj uniji, na
sigurnosnoj u NATO-u, a na vjerskoj u području prevladavajućeg utjecaja
Vatikana i katolicizma. Većina njegova najkvalitetnijeg gospodarskog i
financijskog potencijala u većinskom je posjedu velikih banaka i kompanija iz Njemačke,
Austrije, Francuske, Mađarske i Italije: većina šibenske štednje nalazi se u
bankama koje su u većinskom njemačko-talijanskom, njemačko-austrijskom i
francuskom vlasništvu, većina telekom-prometa i usluga u mreži Deutsche
Telekoma, kao i većina tržišta hrane i robe široke potrošnje, koja je u mreži
vodećih srednjeeuropskih trgovačkih lanaca, kojima na šibenskom tržištu
konkuriraju samo Todorićev Konzum i Slamićevo Djelo, ali uz većinski uvozne
komponente kao u slučaju Konzuma, ili izvorno, ali periferno i uz krajnje
napore, kao u slučaju Djela. Uz uvozne derivate iz većinski mađarske Ine, i uz posve
uvoznu ponudu vozila, pretežno iz Europske unije, kao i lijekova, informacija i
internetskih usluga, pa čak i ljekovita bilja, Šibenik s kraja 2016. je visoko
integriran u Europsku uniju, te rastuće potčinjen interesima vodećih banaka i
kompanija iz stare imperijalističke Europe. Uz njih - kao periferijski začini
toj novoj europskoj vlasničkoj strukturi – bočno strše samo turski klinovi u Mandalini
(novi hotelski kompleks D-resort i D-marina), i mulo kraj Dumboke, gdje je
ruska, Lukoilova pumpa za jahtaše, ali i dvije najveće nepoznanice u završnici
velike europske bitke za šibenske nekretnine: posljednji dani aluminijske
industrije na prostoru TLM-a, i podjednako neizvjesni hipotekarni dani na
prostoru TEF-a. Preuzmu li veliki inozemni akteri i većinu od te dvije
mega-parcele, kao i cijelu istočnu stranu Kanala svetog Ante do Zablaća, u
gradu i na njegovu širem području cvjetat će novi urbanističko-turistički i
zabavni kompleks, koji će jednog dana - iz najpraktičnijih marketinških razloga
- morati promijeniti i ime, možda na engleskom, kako bi bio u skladu sa svojim
radikalno novim, europskim i estradnim identitetom.
BDP I U 2016. MANJI
NEGO U 1989.: Iz posljednjih dana šibenskog i hrvatskog Šibenika još će se neko
vrijeme, tu i tamo, spominjati da nije imao potencijala za bilo koju varijantu
autonomna razvoja, jer je ključne bitke izgubio i u politici, i u ekonomiji, i u
kulturi, još u završnici 20. stoljeća (iako službena povijest to još ne registrira). Jer, Šibenik je sam, savijajući se po
nalozima nove hrvatske vlasti u cijelom razdoblju od 1991. do 2015., dopustio
da ostane i bez negdje preseljenog i moderniziranog TEF-a, i bez elektrolize i
gotovo cijelog TLM-a, a preko lokalne vlasti sam nije učinio dovoljno za
uspješnu suradnju u projektima, koje je nudila zagrebačko-šibenska
Zagreb-Montaža (potencijalno najveći investitor u novi šibenski industrijski i
urbanistički razvoj), kao ni u privlačenju većih hrvatskih i inozemnih ulagače
u niz novih industrija za 21. stoljeće. Tako ni u 2016. ni Šibenik ni cijela
Šibensko-kninska županija još nisu ostvarili BDP iz krizne, predratne i
prijelomne 1989., nego su samo svjedočili o kroničnom slabljenju industrijske
ponude, zaposlenosti i profitabilnosti, zadovoljavajući se marketinški naizgled
sve dinamičnijom, ali i kaotičnijom ekspanzijom turizma i industrije zabave.
STARI GRAD KAO
POZORNICA NA OTVORENOM, IZ KOJE I ZADNJIMA VALJA ISELITI: Istodobno je pod ravnanjem Dina
Karađole, kao direktora Turističke zajednice Šibenika, i mreže gradskih
ustanova pod ravnanjem troje gradonačelnika u nizu (Klarić, Županović, Burić),
u kratkom roku od desetak godina pokrenut niz novih turističkih manifestacija,
investicija i programa, uz njihovu atraktivnu prezentaciju na terenu i na
internetu. Od naslijeđenih programa preživjeli su i Međunarodni festival
djeteta, i filmski program za djecu na Gorici, da bi
im se u svojevrsnom krešendu nadodavali i Sajam u srednjevjekovnom
Šibeniku, i Orguljaška škola, i koncerti klasične glazbe «Musica
appassionata», i klapske večeri na Maloj loži, i Večeri
dalmatinske šansone, i
Off-festival blues&jazz, i Terraneo, i Žedno uho, i Šibenski plesni
festival, i Regius, i Salsa Beach Splash Festival, i elitni koncerti na
svetom Mihovilu. Pod marketinškim sloganom «Grad-pozornica»,
Šibenik je probio zvučni zid, te je zadnjim stanovnicima stare jezgre (koja je
kroz više od stotinu noći u godini doista pretvorena u bučnu, nesputanu pozornicu na otvorenom do duboko
u noć ili i do u ranu zoru) u ime te vrste masovnog,
zabavljačkog, partijanerskog turizma onemogućen normalan život. Tako s jedne strane, u ime turizma, Šibenik iz
2016. na kulturan i elitni način posjeduje blizinu dva nacionalna parka,
mrežu prvih seoskih turističkih domaćinstava, Sokolarski centar,
jahtaški čarter, niz noćnih diskoteka koje (kada poštuju sve standarde i
propise) ne ugrožavaju život prvih susjeda, niz sve cjenjenijih
restorana sa lokalnim i globaliziranim jelovnicima, regate krstaša, Basket tour (u
čast Dražena Petrovića), sve uređenije i izazovnije objekte iz
donedavno zapuštene fortifikacijske baštine, te gotovo cjelokupno
renoviranu sakralnu baštinu, s novim malim muzejima i galerijama, ali u to
isto ime, na istom prostoru dopušta noćne
bučne, glazbene masovke
na otvorenom, koje obližnje stanovnike tjeraju na trajno iseljavanje,
a s njima i mnoge goste iz tek otvorenih apartmana u staroj
jezgri već nakon prve mučne noći. Takav, samorazarajući je i već kronično
besmisleni koncept Šibenske noći, nakon otvaranja Međunarodnog
festivala djeteta (!), koji se pretvara u mučenje zadnjih stanovnika
stare jezgre do svitanja i u masovno opijanje maloljetnika. Takve su i
manifestacije crtanog filma, koje se iz nepoznatih razloga završavaju
jednim razapetim platnom usred stambene četvrti i elektronskom bukom
jačom od 110 decibela do 2 u noći sa svim popratnim repovima. Takve su, i
za stanovnike većeg dijela Varoša, mučne noći tijekom kojih
trešti elektronska glazba sa tvrđave svetog Mihovila, ili za stanovnike
Crnice i Njivica podjednako mučna buka s otvorene scene na
terenu TEF-a, ili ona na Jadriji (koja je prerasla više u stambeno, nego u
turističko ili zabavljačko naselje).
"Odisej" u šibenskoj luci na putu za Itaku
PORAŽAVAJUĆI TURISTIČKI
USPJESI: To je isti onaj Šibenik, koji posjeduje vrhunski novi/stari postav
Gradskog muzeja, koji se diči katedralom svetog Jakova s UNESCO-ova popisa
prvorazredne, zaštićene svjetske kulturne baštine, ali koji nikad dosad, ni sa razine
gradske vlasti, ni s razine porezne uprave ili Turističke zajednice nije
javnosti podnio račun ukupnih troškova i ukupnih prihoda od svih tih
turističkih kontradiktornih investicija, programa i manifestacija, kao ni popis
barem prvih 50 poduzetnika (vlasnika hotela, restorana, kafića, noćnih
diskoteka i zabavnih programa, uključujući i Lučku upravu, tvrđavu svetog
Mihovila i slične punktove uspjeha tog velikog šibenskog zaokreta), koji su
svojim uspjesima najviše pridonijeli i punjenju
gradskog i državnog
proračuna u ime turizma - i koliko točno svaki od njih (kao i popis
onih koji usred ljeta slavodobitno prijavljuju mjesečne promete od samo 200 ili
300 kuna dnevno, bez ikakvih fiskalnih i poslovnih
posljedica)! I sve to u okolnostima rastućeg gradskog duga i nemoći u krpanju niza
neobjašnjivo zapuštenih krovišta, fasada i skalina u «gradu-pozornici».
Toj slici - uz stalne prigovore dijela domicilne
mlađe publike,
iskazivanih preko interneta, da u Šibeniku svejedno nema dovoljno zabave i
da je Šibenik veći dio godine mrtav grad (ne zato što u njemu nema
posla u modernim industrijama za mlade, nego zato što bučnih
zabava na otvorenom još nema svaku noć u godini, kao u Las Vegasu) -
valjalo bi dodati i posljedice nekontrolirane
turističke ekspanzije
na okoliš, od sve češćeg plutanja fekalija od jahti i septičkih jama u
punoj sezoni i na najatraktivnijim plažama u priobalju, do hektolitara mokrače
kojom su začinjena sva veća noćna okupljanja u gradu bez i jednog
većeg niza javnog zahoda za masovniju upotrebu, ni na rivi, ni u
središtu - ali, kad je o tome itko od mjerodavnih
zucnuo ijednu riječ?
Jedna od najupućenijih u potencijale i zamke turističke
industrije, svojedobna
ministrica turizma, Pave Župan Rusković, nakon rekordne
turističke sezone iz 2015., šalje svoj vapaj iz Dubrovnika (kojeg smatra
izgubljenim slučajem zbog prekomjerne komercijalizacije
prostora i devastacije baštine): «Ne dajte da se Dubrovnik ponovi i u Splitu, i u
Šibeniku!» Ali, nije li to bio samo glas vapijuće u pustinji?
