Posljednji primjerci osmoknjižja o šibenskom identitetu u knjižari Liber u Šibeniku

Danas sam g. Srećku Truti, vlasniku knjižare Liber, u Ulici Jurja Šižgorića 2 (koja ide od Ghetaldusa prema svetome Frani) predao neke od posljednjih primjeraka mojeg osmoknjižja o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini. Tako će zainteresirani čitatelji u toj posljednjoj šibenskoj knjižari u staroj jezgri moći naći i Šibenski teštamenat, i Šibensku filozofiju, i Šibensku likarušu, i krunski Europski Šibenik. Prva izdanja Velikog rječnika, njegova prvog i drugog dijela, iz 2006. i 2007., odavno su rasprodana.

Šibenke i Šibenčani izvan Šibenika i dalje mogu posljednje primjerke tog osmoknjižja naručiti na e-mail adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com, uz plaćanje pouzećem (troškove dostave snosim osobno, kao nakladnik i autor). Cijene knjiga su: Šibenski teštamenat – 100 kn, Šibenska filozofija – 50 kn, Šibenska likaruša – 50 kn, Europski Šibenik – 100 kn. U slučaju narudžbe više knjiga bar jedna je na dar, a u slučaju narudžbe cjelokupnog šestoknjižja (ako za koji dan otkupim od Slobodne Dalmacije po desetak primjeraka ultime verzije Velikog rječnika šibenskih riči iz 2018. i Šibenskog prezimenika iz 2019.) i više njih.

ŠIBENSKI PREZIMENIK na Veliki je četvrtak „planuo“ u gotovo 4000 primjeraka za samo četiri sata!

Završnu, osmu knjigu, iz mojeg cjelovita projekta o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini, pod naslovom „Šibenski prezimenik“, na svim prodajnim mjestima u Šibeniku, njegovim otocima, te u priobalju od Pirovca i Murtera do Rogoznice, i u zaleđu do Skradina, Drniša i Perkovića, na Veliki je četvrtak, kupujući „Šibenski list“, na dar preuzelo gotovo 4000 čitatelja za samo četiri prijepodnevna sata. Tako je nadmašen lanjski rekord, kada je završnu verziju mojeg Velikog rječnika šibenskih riči u istom četverosatnom prijepodnevnom roku na širem šibenskom području na dar preuzelo blizu 3500 čitatelja. Treba li ikog podsjetiti, da je riječ o knjigama sa sadržajem za koji može biti zainteresirano samo uže, lokalno  tržište, i to u vremenu opće krize knjige i čitanosti svih vrsta štiva (izvan svakidašnje lektire sa društvenih mreža).

ŠIBENSKI BESTSELERI: Ostale knjige iz spomenuta osmoknjižja na tržište su izlazile u klasičnoj prodaji, pa je tako prvo izdanje Velikog rječnika šibenskih riči iz 2006. i 2007. (ras)prodano u ukupno 2000 primjeraka, Šibenski teštamenat iz 2009. u 1000 primjeraka, Šibenska filozofija s kraja 2009. u 900 primjeraka, Šibenska likaruša iz 2013. u 400 primjeraka i Europski Šibenik u 500 primjeraka. Za sve zainteresirane čitatelje izvan Šibenika, Zagreba i Hrvatske, koji nisu i neće biti u mogućnosti kupiti ili preuzeti na dar tih osam sadržajno povezanih knjiga još 2012. sam otvorio internetski Šibenski brevijar, kao i malu internetsku Knjižaru Jakovljević, na kojima se trajno nalaze širi izvaci iz svih tih knjiga. Pojedinačnih posjeta i čitanja članaka s tih internetskih adresa od 2012. do 2019. bilo je ukupno više od 70.000, s tim što je manje od polovine bilo iz Hrvatske, a većina iz niza europskih zemalja i iz Amerike.

NARUDŽBE: Preostali broj neprodanih i doštampanih knjiga: završnu verziju Rječnika iz 2018., Šibensku likarušu, Šibensku filozofiju i Europski Šibenik moguće je naručiti na adresu: ivojakovljevic9999@gmail.com (uz plaćanje pouzećem, uz popust, s tim što autor snosi troškove dostave).

ŠIBENSKI PREZIMENIK: Tko je tko na slici iz dolačke osnovne škole iz 1959. godine (na molbu jednog čitatelja)

Teke po teke postajemo vršnjaci, mi današnji s nama ondašnjima, jerbo iđemo kroz vrime kad je red da počnemo padati na ditinjstvo

Pišući o nestanku dolacke cakavice (c a ne č) u prvon misecu lani uz tu san štoriju dometnija i sliku moga drugog razreda iz davno utrnute dolačke škole. Vridni čitatelj (V.G.) bocnija me kritikon da nisan pošteno potpisa tu sliku, pa je manje upućenima teško dokučiti ko je sve na njoj. Pa ćemo danas ispraviti i tu falingu: naša nezaboravna meštrovica bila je Vojna Marković (mater Zorana Markovića), koja se na slici lipo vidi u livon kantunu. Da bi slika uspila i da bismo se svi utrpali u kadar, spojili smo klupe, pa ćemo provati, koliko me danas sićanje služi, viditi ko je ko, po redovima, s liva na desno. 

Dunkve, u prvon redu, od liva na desno, smiju nan se Tome Bujas, Ivan Bujas, Inga Krnčević i Dijana Turko (šta se udala za Juragu). U drugon redu, jopet od liva na desno kikoće se njih četvoro: prvoj san zametnija ime, druga je Crnica, treća Božena Foskio, a četvrti Branko Bubica. Pozadi njih, u trećen redu, jopet sliva, iđu Mira Pezer, pa jedna cura koju san odma poslin dolačke skule izgubija iz vidokruga, pa Jere Zorić i Miće Dejanović, pa Lovor Barić i Ivica Lovrić. U četvrtoj fili, smiju nan se Lidija Celić i Asja Čubrović, pa Enka Petrina i Nada Jurin, te jopet jedna lipa cura koju više ne bi pripozna i uz nju Mirjana Jakšić (šta se udala za Pattieru). U peton redu s liva pravi se ozbiljan Branko Barački, koji je sta u mandroču, najbliže školi, a šnjin u klupi san ja. Desno od mene su Božena Todorović i mala Matićka iz moje ulice, a do nje jedan kojeg san zaboravija i jedan Polić. Ajmo sad u šesti red, di isprid meštrovice viri Dario Nikolić (koji i danas stoji u dolačkoj buti). Desno od njega su Joso Bilić i Branko Kužina, a skroz desno Braco Lovrić i Marko Čupin. U najzadnjin, magarećin klupama, desno od meštrovice vidu se s liva na desno: Zoran Kundajica, Marijan Belamarić, Srećko Makale i Zoran Kronja. 

Ako ko more javiti mi kako se zovu ovih troje šta ih se više ne sićan, neka mi javi. Bili smo složna ekipa. A i u životu, koliko mi je poznato, svi su se držali uputa koje in je dala naša meštrovica, pa niko nije od sebe napravija bleku veću nego šta je niti je krenija nizbrdo, pa ni sada, pod naše stare dane nismo ošli skroz na kvasinu. Manji dija naših s ove slike napušta nas je prija vrimena, ali – teke po teke – jopet ćemo se svi naći na okupu, i gledati da prije svoje učiteljice uletimo u razred.

ŠIBENSKA PLEMIĆKA PREZIMENA: Još živo zadnjih šest - Dobrović, Dominis, Ljubić, Draganić-Vrančić, Šižgorić i Vrančić!

Među 72 glave s katedrale bilo je i naških renesansnih plemkinja i naških tobože renesansnih plemića (koliko god da su po puno toga slični današnjim pučanima)

KORIJENI: Šibensko plemstvo nije bilo dubljih (imovinskih ili obrazovnih) korijena, pa su – od postanka Šibenika do nestanka plemićkih prava u prvoj polovini 19. stoljeća -  bile male razlike između plemića i pučana i u razdiobi vlasti. Gotovo da bismo ih, jedne kraj drugih, mogli predvečer naći i u nekoj od šibenskih lokandi, preteča kasnijih težačkih toverana! Ukratko, plemićima su vlastitom voljom postajali oni, koji su bili brži, jači, žveltiji i bezobzirniji od većine nepismena puka, a bilo je – u tim njihovim počecima iz 13. i 14. stoljeća - i nepismenih plemića. Prema tumačenjima Ivana Pederina u studiji pod naslovom „Šibenik na kraju Srednjeg vijeka“, u ostalim dalmatinskim gradovima samo je manji broj plemića nosio hrvatska prezimena, a većina imala grčka, latinska i talijanska, pa neki – u 15. i 16. stoljeću - čak i orijentalna. Prvobitni se Šibenik, međutim, sastojao od malobrojnih hrvatskih velikaša i brojnijih doseljenika iz zaleđa i Donjeg polja, pa su se domicilni plemenski običaji i nazivi bolje očuvali.

TITULE: O postanku plemstva u Šibeniku, u Velikom sam rječniku šibenskih riči (šekondi dija, iz 2007.), na šibenskom dijalektu, da se bolje razumimo, zapisao: „O tome ko će postati plemić, odlučiva je državni suveren. Do 1102. najplemenitiji su bili najmoćniji iz doseljenih plemena, a poslin prama zaslugama za državu, akonto kojih bi se dobilo i koju veću parcelu. Od 1102. u Šibeniku je bilo i plemića Ugara, a za njima su se do najmoćnijih uspeli Šubići Bribirski. Najugledniji su držali vlast u gradskoj upravi, pa postajali vlastela. Za ući u plemićko vijeće, koje je onda držalo svu vlast, bilo je dovoljno da čovik zna pisati i čitati, i da je stariji od 18 godina, ali da je jači i moćnijih od sviju rešto. Bogatije obitelji, šta su prid Turcima bižale u Šibenik, od Venecije su dobivale titulu conte.

PRVI PLEMIĆI: Šibenik je od početka ima svoje plemiće. Draganići su nastali od Dragana, sina Golubova iz plemena Šubića; kad se Franjo Draganić 1738. oženija Margareton Vrančić iz šibenske grofovske familije, spojija je ta dva prezimena u Draganić-Vrančić, i lipo mu je bilo. Među skradinskon vlastelon najjači su do pada pod Turke bili Milogostići, od kojih su početkon 15. stolića nastali Divnići, Malpašići, Mihetići i Lasići, a poslin i Mijagostovići. Od 1527. Habzburgovci uvodu titule: knez, grof, barun, vitez i plemić, a Venecija conte i nobile. U 15., 16. i 17. stoliću i Šibenikon je vladala vlastela, a pučani su priko svoga vijeća imali savjetodavni domet, pa su mogli samo kukati i moliti. Kmetovi su vlasteli morali davati desetinu na vridnost zemje i desetinu na prihod.

KUGA I ZADNJI PLEMIĆI: Velika kuga iz 1649. pomela je sviju iz šest plemićkih obitelji i većinu iz većine ostalih, a samo ih se deset skroz škapulalo tako šta su na vrime pobigle oli na Prvić i Zlarin, oli prama Dubravi, Danilu i Bilicama, oli prefin do Venecije. Kad je došla Austrija, poslin pada Venecije, od 1797. do 1806., priznala je sve plemićke statuse i svima dala titulu grofova, a onda je doša Napoleon i svima to ukinija. Tek 1815. Austrija jopet plemićima vraća njijovo, ali onda je za sve bilo kasno. Zadnji popis šibenskih plemića, koji su onda bili i u sastavu plemićkoga vijeća grada, potvrdija je u jednon spisu Antonio Simonić pok. Benedeta, ka javni bilježnik i čuvar općinskog arhiva, dana 2. kolovoza 1817. Po familijama su to bili: Banovci, Bovi, Corneri, Cortelini, Damjanići, Divnići, Dominisi, Draganić-Vrančići, Fenzi, Feri, Fondre, Fontana, Galbiani, Gelpi, Ljubići, Marcatti, Mattiazzi, Misture, Pellegrini, Pinelli, Semonići, Soppe, Striseo, Šižgorići, Zavorovići i Zekmiševići. Njima triba pridodati i one koji su to bili prija velike kuge, pa i još prija (kad su sklapali ugovor s Jurjon Dalmatincon), a poslin in se loze zametnile: Dobrojeviće, Dragojeviće, Gonirbiće, Grčičiće, Ivetiće, Martiniće, Mihetiće, Taveliće, Toboloviće i Tolimeriće.“

NEKI NOVI ŠIBENIK: Prema suvremeniku Kandijskog rata i kuge koja ga je slijedila, šibenskom plemiću, Frani Divniću i njegovoj Historiji Kandijskog rata u Dalmaciji, od 150 plemićkih obitelji kugu je preživjelo njih deset, pa je nakon 1650. godine bilo krajnje otežano funkcioniranje gradske vlasti i preostalih, ionako labavih, javnih službi. No, kasnijim je pregledima matičnih knjiga utvrđeno, da je kritična masa šibenskog plemstva ipak nadživjela strašnu kugu iz 1649. Prema Tomislavu Pavičiću i njegovoj studiji, pod naslovom „Šibenik u Kandijskom ratu“ (izdanje Muzeja grada Šibenika iz 2008.), „za proučavanje šibenskog onomastikona vrlo je važna matica rođenih Liber baptizatorum VI, s upisima od 2. siječnja 1648. do 23. studenog 1669., koja se čuva u arhivu župnog ureda sv. Jakova. Upisani podaci nam govore da su u vrijeme epidemije kuge u Šibeniku mnoge obitelji nestale, a s njima i prezimena starosjeditelja Grada. Uspoređujući antroponimnu strukturu Šibenika iz matice rođenih Liber baptizatorum I (sadrži upise od 1581. do 1590.) s maticom rođenih Liber baptizatorum VI (samo za godine 1650. do 1659.) vidimo da se od 1500 prezimena iz matice rođenih, knjige I, u matici rođenih, knjige VI, pojavljuje svega 250 prezimena, dok se sva ostala odnose na novopridošlice. To nas navodi na zaključak, da se nakon kuge formira novi antroponimni temelj Šibenika, u kojem će se od tih 250 starih prezimena do današnjih dana sačuvati mali broj.“

PLEMIĆI PO KVARTOVIMA: Kako navodi Kristijan Juran, šibenski plemići: Frane Divnić, Dominik Simonić i Andrija Tranquillo 1651. pisali su mletačkom providuru za Dalmaciju, da je kužna epidemija usmrtila 60 članova Velikog vijeća i dovela do izumiruća šest plemićkih obitelji:  Andreis, Križančić, Dragojević, Ivetić, Indricis i Tavilić (iako su u kasnijim zapisima još neko vrijeme spominju prezimena Tavilić i Dragojević). Prvi popis plemićkih prezimena nakon kuge iz 1649., onaj iz 1659. glasi: Divnić, Dobrojević, Draganić, Ferro, Fozza, Kosirić, Ljubić, Linjičić, Mišić, Simonić, Šižgorić, Teodošević, Tranquillo, Vrančić i Zavorović. Dvadesetidvojica plemića nalazila su se tada u Šibeniku, a izvan grada kapetani Nadal Theodosio i Mihovil Draganić, dok su Petar Simonić i Frane Šižgorić bili u Lombardiji, Nikola Draganić u Cremoni, Dominik Divnić u Veneciji, Frane Dobrović na Levantu, Ivan Frane Ferro na Braču, doktor Ivan Linjičić u Zadru, kao i Jakov Fozza, te Frane Simonić u izgnanstvu. Plemići su uglavnom stanovali u Gradu, a najviše ih je prema popisu iz 1687. stanovalo u župi sv. Trojstva (kasniji sv. Ivan) – ukupno 15, dok su ostali bili raspoređeni u župama sv. Krševana (6), sv. Benedikta (2) i sv. Duha (1). Po rodovima to je ovako: Semonići (ogranci Abbas, Perora i Grisanis) u pet obitelji sa 32 člana, Divnići (ogranci Malpažić i Mihetić Dragojević) u četiri obitelji sa 27 članova, Vrančići u četiri obitelji sa 25 članova, Šižgorići u tri obitelji sa 22 člana, Mišići (ogranci Aqua i Balić) u dvije obitelji s 18 članova, te po jedna obitelj rodova Kosirić, Ljubić, Teodošević i Zavorović. Ukupno je u Gradu bilo 156 članova plemićkog staleža, što je bilo oko devet posto tadašnjeg gradskog stanovništva (uključujući Draganiće, koji su očito boravili izvan Grada).

Većina plemića stanovala je u svoje vrijeme u Masnoj (desno) i u Kalelargi (lijevo), a danas tamo - kroz veći dio godine - nema ni plemića, ni pučana

ZADNJIH ŠEST PLEMIĆKIH PREZIMENA: Početkom 21. stoljeća među šibenskim je prezimenima vitalno samo njih šest, istovjetnih s prezimenima šibenskih plemića (!): Dobrović (od nekadašnjih Dobrijevića, iako tu vezu nije lako dokazati i na plemićkoj razini) – njih 9 u 4 obitelji, Dominis (čiji daleki, plemićki  korijeni nisu samo hrvatski, nego i talijanski) – njih zadnjih 4 (2), Ljubić (najstariji Ljubići su šibenski plemići zapisani početkom 15. stoljeća, a Ljubići koji su doselili u grad poslije kuge iz 1649. su iz Plastova i Goriša; Ljubići iz Doca su bili Morlaci iz Bogetića, koji su doselili početkom 18. stoljeća) – danas njih 156 u 52 obitelji (jedan, najbliži plemićkim korijenima, još ima urarski obrt u Kalelargi), Draganić Vrančić (najbliži plemićkim korijenima) – njih 6 (3), Šižgorić – njih 27 (11), od kojih najvjerojatnije danas većina nema plemenitaške gene, i Vrančić – njih 33 (10), uglavnom od doseljenih Morlaka nakon 17. stoljeća.

NAPOMENA: Ovo je samo fragment iz slojevite studije u nastajanju, pod naslovom ŠIBENSKI PREZIMENIK, u kojoj će biti dubinski predstavljena prezimenska baština, ne samo iz grada Šibenika, nego i sa svih njegovih otoka, te iz njegova priobalja i zaleđa, na prostoru današnje Šibensko-kninske županije. Bit će to završna studija o šibenskom identitetu i njegovoj sudbini, uz već objavljeno petoknjižje (Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik). Sve te knjige moguće je nabaviti u Šibeniku, u knjižari Liber (zadnjoj u staroj jezgri, iza Ghetaldusova dućana), kao i na e-adresi: ivojakovljevic9999@gmail.com.

ŠIBENSKI MEMENTO: Grudanje na Poljani prije 65 godina

Šibenska Poljana: od početka 14. do početka 20. stoljeća za Šibenke i Šibenčane iz stare gradske jezgre bila je iscjeljujući prostor čiste arije (za razliku od većine gradskih ulica, koje su dulje vrijeme na sebi nosile i kanalizaciju otvorenog tipa). Zatim je uoči i poslije Prvog svjetskog rata često bila i teren za ondašnje vrste sportskih nadmetanja, da bi uoči i nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do kraja 1980-ih bila glavno gradsko šetalište. No, otad se preobrazila u improvizirano parkiralište, da bi od prošle jeseni postala najveće i najizazovnije gradilište u Šibeniku, na kojem su bageri i bušilice već stigli i do 12 metra dubine. Stoga preporučujem da se načas vratimo 65 godina unazad, da bismo se uživjeli u ugođaj s tog istog kultnog šetališta, na prijelazu iz siječnja u veljaču 1954., kad su se kao nikad prije i nikad poslije na tom prostoru Šibenčani i – grudali! 

Tada u Šibeniku još nije bilo ni Vidika, ni Buala, ni novog Baldenika, kao ni urbaniziranog Šubićevca, nego je većina građana živjela u staroj jezgri, te u blisko gravitirajućim joj četvrtima Varoš, Škopinac, Plišac i Crnica, pa im je Poljana bila stvarno gradsko središte. Prije 65 godina na Poljani je uz đerdin stajala Gradska kavana, a na sjeveroistočnom kantunu i slavna okrugla trafika. Vijest o snijegu na Poljani sa slikom grudanja objavio je tada mlađahni „Šibenski list“, a ja sam tada, sa svoje dvije godine i dva mjeseca, bio na Poljani samo u prolazu, da bih 65 godina kasnije svoje sjećanje mogao metniti na moj internetski „Šibenski brevijar 2“.

NAJSTARIJA (A MOJA !) ULICA U ŠIBENIKU NA KRAJU 2018. GODINE: Sa 150 stanovnika u 1958. na njih 50 (većinom starijih od 60 godina) danas

Prva desno je na ovoj slici iz 1958. bila kuća u kojoj je od 1441. do 1473. stanovao Juraj Dalmatinac, a do nje u nizu je i moja, u kojoj sam se rodio (u kužini, jer - dok je u jezgri pupao život - nije rodiljama trebalo ići u bolnicu na kraju grada)

NEIZBJEŽNA SUDBINA ULICE JURJA DALMATINCA: Sve što se događa širom stare jezgre u Šibeniku (ubrzano smanjivanje broja stalnog stanovništva, prodaja većine nekretnina turističkim akterima izvan Šibenika i Hrvatske, urbana praznina od Dana mrtvih do Uskrsa i bučna prenapučenost u većini dana i noći od Uskrsa do Dana mrtvih), još je od prijelomne 1958. (kad je brojem stanovnika bila na vrhuncu, kao i uoči kuge iz 1649.!) sudbinski zapisano u mojoj ulici, koja od 1945. nosi ime Jurja Dalmatinca. Jer, te je 1958-e, u toj najstarijoj ulici u srednjevjekovnom Šibeniku, stalno stanovalo čak 150 građana, a danas, na kraju 2018-e, samo ih je 50, od kojih nas je većina starija od 60, a njih desetoro i od 75 godina. U mojoj ulici danas živi samo jedno dijete (od pet godina), ali zato ima nas 30-ak koji ćemo u idućih 20 godina sigurno otići s ovog svijeta i iz naizgled, još naše, sve praznije ulice. U većini kuća u ulici stanuje samo po jedna osoba, nekoliko ih je posve prazno, a na tri su adrese ljetni apartmani. Pred najvećom, ali i najzapuštenijom građevinom, zgradom stare preture, na broju 4, njezina je skora prenamjena u hostel. Demografsku sudbinu moje ulice, kao najplastičnije metafore nevesele sudbine stare jezgre, nisu odredile toliko neharmonične politike razvoja grada unazad 60 godina ili pad nataliteta domicilnih obitelji, nego novi standardi stanovanja i potrošačkih izbora.

Dvojica od zadnjih 30-ak starosjedilaca u ulici na slici iz jeseni 2011-e: moj ćaća u svojoj 92-oj i naš kućni prijatelj i najstariji susjed Škure (koji danas jedini zna sve o ulici)

SJEĆANJE NA ŽIVOTNE UVJETE U STAROJ JEZGRI PRIJE 60 GODINA: Te 1958-e (kad sam ja kao jedno od 30-ak djece u ulici išao u prvi razred prenapučene osnovne škole u Docu) nitko u ulici nije imao automobil, a besplatnih je vezova za barke većine obitelji u ulici bilo na slobodno biranje, na potezu od katedrale do mandroča. Tada su doktori iz Doma zdravlja dolazili na kuću, a injekcije penicilina nam davao Stipe Ercegović (otac dr. Ante Ercegovića), također na kuću. Do svih majstora za kućne popravke naši su roditelji dolazili pješke, unutar jezgre, pa nije bilo teško nabaviti ni najteže komade namještaja (od dućana Lesnine, gdje je do sredine listopada bila knjižara Matica) ili godišnje količine drva za ogrijev, uz ručni transport od skala pred svetim Lovrom ili od katedrale, pa uzaskale do Ulice Jurja Dalmatinca. Uostalom, u staroj su jezgri tada bile četiri osnovne škole, jedan vrtić, jedna tiskara, redakcija Šibenskog lista, većina gradskih ustanova, peškarija, pazar, Mala loža, brojni dućani (koji su svojom ukupnom ponudom u Kalelargi, Masnoj i ostalim uličicama, nadmašivali usporedivu cjelinu ponude prvih robnih kuća izvan starih jezgri), nekoliko gostiona, desetak toverana, desetak improviziranih dječjih igrališta po malim trgovima (tada - bez štekata) itd., pa se nekakav parkirni prostor nigdje nije ni spominjao, a kamoli kao prvi uvjet za život i rad u jezgri. Naposljetku, u tom središnjem gradskom prostoru noću se, od 23 sata, pa ujutro do 7, moglo normalno spavati, jer se svaka vanjska buka brzopotezno rješavala kao remećenje javnog reda i mira. Danas je to nezamislivo, i zato će se kroz idućih 20 godina – na tobože opće zaprepaštenje i na zlokobnu fiskalnu štetu za gradske financije - gotovo u potpunosti isprazniti i šibenska stara jezgra, koja je i dalje najveća u Dalmaciji, ali više nikad neće biti (pretežno) naša.

Od zgrade starog suda iz venecijanske ere, na broju 4, uskoro će nastati hostel

POVIJEST ULICE JURJA DALMATINCA U „KAZIVANJIMA O ŠIBENIKU“ IZ PERA JOSIPA JAKOVLJEVIĆA: Ulica dijeli i spaja – zapisao je moj otac - dva najstarija šibenska predjela – Goricu i Dolac, a formirana je još u 13. stoljeću kao prva ulica, u gradu opasanom bedemima. Naziv je dobila po glavnom arhitektu šibenske katedrale, Jurju Dalmatincu, jer je veliki umjetnik, od 1441. do 1473. živio u kući u kojoj danas stanuju obitelji Berović, Guberina i Sekulić, na brojevima 15 i 17. Na njegovoj su kući dobro sačuvan portal, kao i kruna na zdencu u dvorištu. Obitelj Orsini, kojoj je pripadao Juraj, u Šibeniku je izumrla 1699. Ulica se proteže od palače Tambača (ili Pellegrini), kraj Četiri bunara, do Kvartira. U središnjem dijelu ulice postoji zgrada stare preture (suda) iz venecijanskog razdoblja, i crkvica svetoga Grgura (iz 14. stoljeća). Na kraju ulice je Kvartir, kompleks zgrada kojima dominiraju ostaci srednjevjekovnog samostana benediktinki, u koji se od 1806. do 1813. uselila Napoleonova vojska, pa u jednom dijelu čak držala i zatvor. No, najstarija kamena kuća u ulici nalazi se na broju 11, gdje je sve do 1921. stanovala šibenska plemićka obitelj Mijagostović.

Svako malo pred mojim vratima crkne bumbeta, pa je središnji dio ulice noću u mraku, a zamjena žarulje zna potrajati i više od 20 dana, jer najstarija ulica u gradu više nikom nije važna

TKO SU SVE BILI STANARI ULICE U 1958., A TKO SU DANAS: Prije 60 godina u ulici je – pobrojao sam to u suradnji s dvojicom još pamtećih, najstarijih susjeda - stanovalo nas ukupno 150 Šibenki i Šibenčana, među kojima je bilo i desetak tada friško doseljenih iz zaleđa, i 30-ak djece. Danas nas je samo 50, među kojima je samo jedno dijete i desetak friško doseljenih iz zaleđa. Prije 60 godina u ulici su stanovale obitelji sa sljedećim prezimenima: Medini, Lozić, Civadelić, Tambača, Nikolić, Scoti, Brajer, Fantulin, Roca, Jakovljević, Bujas, Deljac, Suša, Berović, Guberina, Baranović, Kitarović, Bašić, Kužina, Ivas, Belamarić, Rak, Zorić, Ivančević i još tri obitelji „u prolazu“. Danas stanuju sljedeće obitelji (pretežno sa samo jednim ili dvoje članova): Medini, Bećir, Bujas, Spahija, Guberina, Nikolić, Bašić, Sekulić, Skorić, Jakovljević, Zimmerman, Berović, Gulin, Jakelić, Računica, Ninić, Dolci i još tri „u prolazu“.

Kvartir, čiju je dušu zauvijek sačuvao moj susjed iz djetinjstva, Petar Ivas, u svojim kultnim "Sličicama iz Kvartira"

NAJPOPULARNIJI NADIMCI U ULICI: Barbarija, Bobe, Ćurlik, Pujsa, Prde, Škure, Doktur, Krpaš, Kunpir, Gude i Snjegulica.

NAJLJEPŠE NOVELE O NAJLJEPŠEM DIJELU ULICE: Veliko djelo najpoetičnijeg šibenskog pera, Petra Ivasa, pod naslovom „Sličice iz Kvartira“.

Iz bijelog potkrovlja moje friško obnovljene palače u Ulici Jurja Dalmatinca (koje s leđa gleda na ulicu, a odsprida na kanpanel svetog Dumenika), svim čitateljicama i čitateljima internetskog Šibenskog brevijara i Knjižare Jakovljević želim SRETAN BOŽIĆ I NOVU 2019. GODINU!

ŠIBENSKI KONTRAPUNKTI: Jovanka u katedrali, Tito ispod mosta, Poljana u snijegu, prenapučeni stari pazar, dvolična peškarija i Krešimirova fortica za 120 decibela

Još 1966. i Jovanka Broz je bila dobrodošla u šibensku prvostolnicu (iako nije bila deklarirana katolkinja)

OD JUBILARNE 1966. PREMA TRUSNOJ 2019. – NOVI ŠIBENIK U 10 SLIKA: Kao za vrijeme gradnje katedrale (od 1431. do 1536.) i prateće joj dopune nizom palača i crkava u gradskoj jezgri (najvećoj u Dalmaciji), i današnji je Šibenik u podjednakim radikalnim promjenama svoje ekonomske, kulturološke, urbane i demografske strukture. O renesansnom su Šibeniku, koji je procvjetao pod mletačkom vlašću, mnoga velika imena iz hrvatske i europske znanosti i kulture napisala briljantne studije, a među njima i najblistaviji autori sa šibenskih adresa. O dubokim strukturnim promjenama, koje Šibenik proživljava od pada Berlinskog zida do danas, nastala je nova obimna građa, među kojoj je i moje petoknjižje o šibenskom identitetu i njegovoj sudbini (Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik). Ali, možda se na prste jedne ruke mogu nabrojati danas živući sugrađani koji su pročitali većinu tih studija (što se vidi na prvi pogled kroz javne reakcije većine na aktualna politička, kulturološka, demografska, religijska ili najdalekosežnija znanstvena pitanja, iskazivane kroz političke govornice, klasične medije ili društvene mreže i javne manifestacije). Zato je ponekad zgodno nepreglednu slojevitost te identitetske drame iskazati u nekoliko naizgled nepovezanih slika. Tako ćemo ovdje na preskok, u svojevrsnim kontrapunktima, predstaviti radikalne promjene šibenskog tijela i duše unazad kratkog razdoblja od 1966. (kad je Šibenik obilježavao 900. godišnjicu od prvog spomena svojeg imena u povijesti) do skore, europske, ali vrlo trusne 2019. (u kojoj će se navršiti i 370 godina od epidemije kuge, koja je pomorila 80 posto stanovnika na širem gradskom području). Podsjetimo se, da je – prema Hrvatskoj enciklopediji - kontrapunkt (srednjovj. lat. punctum contra punctum: točka protiv točke, tj. nota protiv note), tehnika višeglasnoga (polifonijskoga) skladanja, odnosno vođenja i kombiniranja dviju ili više istodobnih glazbenih linija, koje su melodijski i ritmički samostalne, ali se moraju međusobno uskladiti prema određenim načelima.

Umjesto u crkvenoj baštini, Tito je radije uživao u pogledu na završnicu gradnje šibenskog mosta (10. svibnja 1966.)

ZAŠTO TITO NIJE USLIKAN U KATEDRALI, NEGO ISPOD MOSTA: Tog 10. svibnja 1966. predsjednik FNRJ, Josip Broz Tito, sa suprugom Jovankom, posjetio je Šibenik, uoči proslave 900. godišnjice od prvog spomena Šibenika u nekom pisanom dokumentu. Tada sam i sam, u Kalelargi, prvi put vidio Tita, i začudio se kako nije visok, i kako ima pituranu kosu. Iz tog vremena, u obiteljskoj fototeci imam sliku Titove supruge Jovanke Broz, prilikom njezina posjeta katedrali svetog Jakova (gdje je bila vrlo lijepo dočekana), ali gdje uz nju nije bio Tito, kao i sliku Tita koji je za to vrijeme došao vidjeti završnicu radova na gradnji šibenskog mosta. Dakle, Tito je došao odati državno poštovanje mitu o hrvatskom kralju Petru Krešimiru IV, ali je u crkvu poslao svoju ženu, kao da je pravi Šibenčanin (jer, dok je još za Austrije i prve Jugoslavije, vjeronauk bio obavezni predmet u pučkim školama, i mnogi naši stari su u crkvu slali svoje žene, matere i djecu, preferirajući za se neke atraktivnije adrese). Tom Titu je Šibenik lani izbrisao ime s Poljane, koja je malo poslije dubinski raskopana, u potrazi za radikalno novim značenjem.

Poljana u snijegu, s kioskom za novine i Gradskom kavanom nasuprot (30. siječnja 1954.)

HOĆE LI PONOVNO POLJANA BITI GRADSKO SREDIŠTE, A NE SAMO PARKIRALIŠTE: Nije daleko vrijeme, kad je veći dio Šibenika bio pješačka zona, i kad je stara jezgra bila gotovo sve za grad: i šetalište, i tržnica, i ribarnica (Pazar i peškarija), i kavana i toverna, i palača i puna kuća, i prostor za više vrtića i osnovnih škola, kao i urbani kompleks u kojem su svoja sjedišta imale brojne gradske ustanove i poduzeća, te još brojniji obrti. Poljana od 30. siječnja 1954. i Poljana od jučer dva su posve različita svijeta: na prvoj su se mnogi tada grudali, šetali, kupovali novine, prilazili Gradskoj kavani ili kinu Tesla, kazalištu i Gospi vanka Grada, da bi današnja Poljana bila prostor u kojem bageri buše njezinu neizvjesnu, ali izazovnu budućnost.

Bageri ovih dana kopaju ne samo u budućnost, nego i sve dublje u prošlost

ČEMU (TREBA DA) SLUŽI STARI PAZAR: Nakon što su 1908. srušene istočne zidine, nastao je gradski pazar, koji je u dugom razdoblju do 1984., bio najposjećeniji i najprometniji prostor. Nakon što je iznad Drage otvorena nova tržnica, taj su Pazar Šibenčani počeli zvati Starim pazarom. Cjelokupan prostor tog Starog pazara sa četiri terase obnovljen je početkom 21. stoljeća, ali stalno zjapi prazan, kao što sve više zjapi i cijela stara gradska jezgra, u kojoj se radikalno smanjuje broj stanovnika (još 1970-ih ih je bilo oko 3000, a sad ih je manje od 600!).

Pazar iz 1930-ih: jedva da se moglo prolaziti među bancima

    

Stari pazar na svetu Lucu 2018.: jedva da gdje vidiš živo čeljade

ČEMU (TREBA DA) SLUŽE TVRĐAVE, ČETIRI BUNARA I VEĆINA BAŠTINE: Iako je Šibenik, zahvaljujući slovenskom Impolu, uspio zadržati snažnu aluminijsku industriju na prostoru TLM-a, te zahvaljujući nizu privatnih inicijativa i gradskoj politici, na Podima razviti snažnu industrijsku zonu, po malo čemu se u Šibeniku osjeća da je on još i grad moderne industrije (ne samo zato što moderne industrije zapošljavaju više robota nego ljudi, nego i zato što je malo što od toga danas vlasnički ili kreditno hrvatsko ili šibensko). 

Fortica na 120 decibela, uz bok groblju svete Ane

KONCERTNA POZORNICA KRAJ GROBLJA: Gotovo sve što je u Starome gradu i u širim prstenovima oko njega svima vidljivo, okrenuto je turizmu: i prenamjene pašnjaka u turističke i građevinske terene, i pojava šireg sloja domaćeg stanovništva koji ubire ekstra prihode od preprodaje nekretnina, i prenamjene dijela sakralne baštine u komercijalne svrhe, i prenamjena gradskih tvrđava, kao i cjelokupne rive i većine nekretnina u staroj jezgri, koje se pretvaraju u apartmane ili klize u vlasničke portfelje stranaca. Naposljetku, u vlasničke portfelje su već otklizale i telekomunikacijske usluge, i većina tržišta robe, kao i većina turističkih usluga kao i tržište zabave, u pozadini kojih je i hrvatska predaja gotovo cjelokupna bankarskog potencijala i nacionalne štednje stranim bankama. U tom kontekstu, teško da bi kralj Petar Krešimir IV prepoznao tvrđavu svetog Mihovila, kao što je ljeti teško prepoznati i Četiri bunara. Jer, dva se bunara ne vide od pokrova, kojim se preko njih proširio restoran „Pellegrini“. Na to me, kao u Andersenovoj bajci o carevu novom odijelu upozorio moj mlađi unuk, kad sam mu prošlog ljeta govorio da se to što vidi kroz onaj volat zove Četiri bunara. On mi je rekao: „Dida, nisu četiri, nego – dva!“

Na svetu Lucu 1943. engleski su bombarderi razorili petinu Staroga grada, pa i dominikanski samostan u Docu (gađajući njemačke položaje). Na istom je mjestu 1958. otvorena šibenska peškarija (nakon što je na mjestu stare, koja je srušena, otvoreno dječje igralište na rivi).

Ovih se dana na prostoru stare peškarije dovršava gradnja stambeno-poslovnog bloka s bočnim mu hotelom (snimljeno kroz ponistru iz moje kužine)

ZAVRŠNI RAČUN ŠIBENSKOG TURIZMA: Turizam je savršeni okvir za prodor domicilne kulture u širu, međunarodnu javnost, u slučaju da su domaće banke i domaći vlasnici turističkih potencijala glavni akteri na turističkom tržištu. No, kako to ni u šibenskom, ni u širem hrvatskom slučaju više nije, dobro bi bilo da se bar na lokalnim razinama, u ovom slučaju u Šibeniku, sastavi i objelodani čista računica o tome koliko neto-koristi od turizma imaju gradske financije, koliko građani, koliko šira zajednica, država i institucije, a koliko strani akteri (banke, vlasnici, trgovačke kuće, agencije itd.). Prema mojim računicama, od 100 prijavljenih kuna prometa kroz turizam, Šibeniku ostaje manje od 20 kuna (i još 20-ak državi), s tim što valja znati da je gotovo trećina ukupnog prometa u turizmu na sivo i crno (bez koristi za lokalnu i državnu blagajnu). S druge strane, ključna je posljedica najnovijeg vala masovnog turizma širom hrvatskog dijela Jadrana, demografsko pražnjenje starih gradskih jezgri, devastacija baštine i sve opasnije zagađivanje najkvalitetnijih dijelova akvatorija.