Šibenska Poljana: od početka 14. do početka 20. stoljeća
za Šibenke i Šibenčane iz stare gradske jezgre bila je iscjeljujući prostor
čiste arije (za razliku od većine gradskih ulica, koje su dulje vrijeme na sebi
nosile i kanalizaciju otvorenog tipa). Zatim je uoči i poslije Prvog svjetskog
rata često bila i teren za ondašnje vrste sportskih nadmetanja, da bi uoči i
nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do kraja 1980-ih bila glavno gradsko
šetalište. No, otad se preobrazila u improvizirano parkiralište, da bi od
prošle jeseni postala najveće i najizazovnije gradilište u Šibeniku, na kojem
su bageri i bušilice već stigli i do 12 metra dubine. Stoga preporučujem da se
načas vratimo 65 godina unazad, da bismo se uživjeli u ugođaj s tog istog
kultnog šetališta, na prijelazu iz siječnja u veljaču 1954., kad su se kao
nikad prije i nikad poslije na tom prostoru Šibenčani i – grudali!
Tada u
Šibeniku još nije bilo ni Vidika, ni Buala, ni novog Baldenika, kao ni
urbaniziranog Šubićevca, nego je većina građana živjela u staroj jezgri, te u
blisko gravitirajućim joj četvrtima Varoš, Škopinac, Plišac i Crnica, pa im je
Poljana bila stvarno gradsko središte. Prije 65 godina na Poljani je uz đerdin
stajala Gradska kavana, a na sjeveroistočnom kantunu i slavna okrugla trafika.
Vijest o snijegu na Poljani sa slikom grudanja objavio je tada mlađahni „Šibenski
list“, a ja sam tada, sa svoje dvije godine i dva mjeseca, bio na Poljani samo
u prolazu, da bih 65 godina kasnije svoje sjećanje mogao metniti na moj internetski
„Šibenski brevijar 2“.
