Šibenik na Božić 1066., Božić 2016. i Božić 2066. – hoće li imati išta zajedničko osim lokacije

Ovo je prvi pisani spomen imena Šibenik (na latinskom) od Božića 1066.

IME ŠIBENIKA: U nedostatku povijesnih i arheoloških podataka, ni na početku 21. stoljeća nema općeprihvatljiva, pouzdanog obrazloženja imena Šibenika. Prvi spomen imena Šibenik je u latinskom obliku, iz Krešimirove darovnice, izdane na Božić 1066. godine: (in) Sibiniquo (nominativ: Sibinicum). Dr. Miroslav Kravar u svojoj studiji "O imenu grada Šibenika", koja je objavljena u Spomen zborniku o 900. godišnjici prvog spomena imena Šibenik (1066.-1966.), podsjeća da je "od dolaska Hrvata na Jadran u prvoj polovini 7. stoljeća, pa do prvog spomena Šibenika iz 1066., prošlo više od 400 godina, za vrijeme kojih se o njemu , kao ni o njegovu imenu, ne može ništa sa sigurnošću tvrditi". A zatim je – od 1066. - moralo proći još 300 godina, da bi se u prvoj polovini 14. stoljeća prvi put pojavilo njegovo ime u hrvatskom obliku: Šibenik. Tako je bilo zapisano u glagoljskoj zbirci Grgura, sina Martina Borislavića, iz Gorica u Modrušu iz 1375. (Glagoljicu u Šibenik nisu donijeli benediktinci, nego je najvjerojatnije stigla z Bribira, gdje je Lujo Marun našao najstarije glagoljske zapise iz bribirske župe. Glagoljaši djeluju do 15. stoljeća i u Donjem Polju, Krapnju, Grebaštici, Srimi, Rakitnici, Prvić Luci i na Konjevratima. Kad je 1412. Venecija osvojila Šibenik, u gradu je zavladala latinica, a glagoljica nestala i iz šire okolice.) Najprije se vjerovalo da ime Šibenika potječe od Plinijeva Siccuma, što je prihvatio i šibenski humanist, Juraj Šižgorić, smatrajući da staro ime Siccum, a novo Šibenik, znače suho mjesto, dakle - grad bez izvorske, pitke vode, što je Šibenik bio sve do početka gradnje vodovoda s kraja 19. stoljeća! Zatim je sam Šižgorić postavio hipotezu, da ime Šibenika možda ipak potječe od šiblja, kojim je u počecima bio ograđen. Dr. Kravar na kraju svoje studije iznosi ključnu, ali krajnje maštovitu tezu-pitanje: je li taj šibenski situs, to gusarsko gnijezdo, u tamnim stoljećima svoje rane povijesti, nosio kakvo homofonično ime iz ilirskog toponomastičkog sustava, na koje su doseljeni Hrvati kasnije navrnuli drugo, slično ime, iz svog govornog kruga?

Ovako izgleda danas tvrđava svetog Mihovila, u kojoj je 25. prosinca 1066. hrvatski kralj Petar Krešimir IV potpisao dokument, s prvim spomenom šibenskog imena u povijesti

PRVI SPOMEN IMENA ŠIBENIK - IDENTITETSKI IZVOR: Zapisan je u ispravi (povelji-darovnici), kojom hrvatski kralj Petar Krešimir IV daruje kraljevsku slobodu benediktinskom samostanu svete Marije u Zadru, na Božić 1066. godine. U prijevodu taj tekst glasi:

"Godine utjelovljenja gospodina našega Isusa Krista 1066., za vladanja Dukasa u Konstantinopolu, ja - Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin Stjepana kralja, dopuštenjem Lovre, splitskog nadbiskupa, i svih biskupa našeg kraljevstva, i sigurnošću našeg vojvode Stjepana i ostalih velikaša Hrvatske, dajem kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete Marije, koji je sagradila moja sestra Čika, tako da, ako se neki drznik bude htio u nečem spomenutom samostanu suprotstaviti ili silom nešto bude oteo, neka četverostruko vrati crkvi, a sve njegovo neka potpadne pod kraljevsko pravo. Na dan rođenja Gospodnjega, u Šibeniku (IN SIBINIQU0), pred svima, ova isprava spomenutoj opatici Čiki bi dana."

Taj kraljevski dokument pisan je beneventanom, srednjevjekovnom latinicom. To pismo nosi ime prema gradu Beneventu u južnoj Italiji, u kojem se (u skriptoriju benediktinskog samostana u Montecassinu) oblikovalo u drugoj polovini 8. stoljeća, da bi se već na prijelazu u 9. stoljeće širilo i Dalmacijom. Inače, Benevento se sve do 275. prije Krista, dok Rimljani tamo nisu pobijedili epirskog kralja Pira (318. - 272. prije Krista), te tu uspostavili svoju koloniju, zvao Malevento. Pir je u povijest najdublje ušao izjavom, nakon što je uz velike gubitke pobijedio Rimljane 281. kraj Tarenta, da "još jedna takva pobjeda i propali smo".

KOLIKO JE ŠIBENIK KREŠIMIROV GRAD: Uz tradicionalni šibenski identitet u mitološkim verzijama i u metaforičnim znakovima njegove povijesti često se navodi da je Šibenik - Krešimirov grad. Ali, ne samo da se kralj Petar Krešimir IV u Šibeniku najvjerojatnije nije ni rodio, niti je u njemu ikad živio, pa u njemu ni umro, nego i sam ondašnji Šibenik najvjerojatnije nije doživljavao ni kao svoju prijestolnicu. Jer, ni povijesna znanost ni do početka 21. stoljeća nije dokučila ni kad se i gdje Krešimir rodio, ni kad je i u kakvim okolnostima umro, nego samo da je vladao od 1058. do 1074., ali se također ne zna ni nad kolikim je područjem vladao i kako. Dokazano je da mu je otac bio kralj Stjepan II, ali se ne zna tko mu je bila majka. Dokazano je da je prvi sebe potpisao kao kralja Hrvatske i Dalmacije, ali se ne zna pouzdano je li i sam bio pismen. Sa Šibenikom ga službeno i dokazano veže samo povelja (na latinskom), koju je u njegovu castrumu potpisao na Božić 1066. godine, na temelju čega je Šibenik, s tim prvim spomenom svojeg imena, ušao u povijest. Krešimir je pripadao hrvatskoj kraljevskoj obitelji Trpimirovića, čiji je osnivač bio knez Trpimir, a prvi kralj iz te loze bio Tomislav (vladao od 910. do 928.). Nakon što su Normani, kao vazali pape Grgura VII, napali Hrvatsku u studenom 1074., kralju Petru Krešimiru IV gubi se svaki trag. Povjesničari pretpostavljaju da ga je bio zarobio normanski grof Amiko II i pogubio. Grad Šibenik je 21. prosinca 2000. postavio spomenik kralju Petru Krešimiru IV na donjem ulazu u park Roberta Visianija.

Ovo je UNESCO-ova katedrala svetog Jakova i okolišna venecijanska struktura hrvatskog i europskog Šibenika, za koju danas znaju mnogi turisti širom svijeta

ŠIBENIK - PRVI GRAD KOJI SU PODIGLI HRVATI: Za razliku od Poreča, Senja, Zadra, Trogira, Splita, Starigrada na Hvaru ili Dubrovnika, urbani uspon Šibenika počinje nakon dolaska Hrvata u sklopu "velike seobe naroda". Arheološka iskapanja na tvrđavi svetog Mihovila potkraj 20. stoljeća upućuju na zaključak, da je uz tadašnji castrum raslo i naselje, znatno starije od njegova prvog spomena u jednom dokumentu, onom iz povelje Petra Krešimira IV, izdane na Božić 1066. Ali, ni o Hrvatima iz tog vremena nema mnogo pouzdanih podataka. Hrvatska povijest se i dalje oslanja na Konstantina Porfirogeneta, koji je sredinom desetog stoljeća u svom djelu "De administrando imperio" zapisao da su Hrvati u zaleđe istočnog Jadrana stigli iz Bijele Hrvatske, dok Toma Arciđakon u "Historii salonitani" iz 13. stoljeća tvrdi da su Hrvati bili autohtono pleme, koje se pomiješalo sa 6-7 plemena iz Poljske. Na temelju najnovijih arheoloških nalaza i studija svih izvora, povjesničar Neven Budak 2006. zaključuje da su srednjevjekovni Hrvati nastali stapanjem došljaka s mnogobrojnijim starosjediocima! Dakle, doseljeni Hrvati su i na šibenskom području najvjerojatnije bili početna manjina, koja je s vremenom nešto svoga (govora i običaja) nametnula domicilnim, više ili manje romaniziranim Ilirima, a više toga od njih preuzela. Jer, niska je vjerojatnost da je u "velikoj seobi naroda" na šibenskih, donjopoljskih, skardonskih i danilskih 2000 stanovnika doselila masa brojnija i od npr. bar 5000 agresivnih i kulturno superiornih pješaka, dajući kasnije tobože isključivi, svoj etnički pečat urbanom usponu Šibenika. Jer, na sličan su postupan način svoj udjel u razvoju šibenskog identiteta kasnije davali i Vlasi i Morlaci iz zaleđa, kao i izbjeglice pred turskim najezdama u Bosni i Dalmatinskoj zagori, osobito nakon što je kuga iz 1649. gotovo ispraznila grad. Iako je Šibenik bio prvi grad koji su podigli Hrvati, nikad - s izuzetkom kratkog razdoblja iz početka 1945., kad je u njemu djelovao ZAVNOH kao vrhovno tijelo republičke vlasti - nije bio značajnije političko ili državno hrvatsko središte. U tadašnjim geopolitičkim okvirima, u 9. stoljeću to je bio Klis, gdje je stolovao knez Trpimir (u čijoj se darovnici iz 852. prvi put spominje imenica Hrvat), a u 11. stoljeću nakratko Knin. Od 1066. (prvog spomena Šibenika) do 1463. (pada Bosne pod Osmansko carstvo) gotovo svi doseljenički valovi u Šibenik potječu iz Dalmatinske zagore i iz Bosne. Ali, prema nalazima povjesničara Nevena Budaka, hrvatsko ime se na tim prostorima dotad gotovo ne spominje, pravoslavaca je malo, a katoličanstvo tek prodire. Crkva bosanska (bogumilska) se pomalo gubi, fratri se zauzimaju za početna utočišta, a ćirilica prevladava u slabašnoj pisanoj komunikaciji i dokumentima. Tek od 1463. na djelu je islamizacija Bosne i Hercegovine, uz rubni uspon pravoslavlja na istoku i katoličanstva na zapadu, te demografski marginalnog, ali kulturološki značajnog židovstva u sredini. Većinu etnosa (nomada i stočara) - iz kojeg vojnim, vjerskim i kulturološkim intervencijama sa strane na prostoru Bosne i Dalmatinske zagore nastaju kasniji Hrvati, Srbi i Bošnjaci (muslimani) - čine Vlasi, kao starobalkanski skup plemena, koje manjinski, doseljeni Slaveni nazivaše Vlasima. Budak navodi da ti Vlasi kao stočari i ratnici žive u katunima oko Velebita, u Lici i uz Cetinu već od 9. stoljeća, te da je taj njihov dio "prilično pohrvaćen", jer da govore čakavicu. Prema socijalnom položaju i lokalitetu, postojali su spahijski i vakufski Vlasi u Osmanskom carstvu, pa krajiški Vlasi u Habzburškoj monarhiji i Morlaci u Mletačkoj Republici. Prvi put se pod tim imenom - Vlasi, spominju u povelji bizantinskog cara Bazilija II iz 979. Vlasi su za Bizant bili barbari, i nakon što su formalno postali kršćani, jer su u praksi više bili pogani ili bezvjerni, a u malobrojnim najreligioznijim slučajevima tek tobože heretični bogumili. Vlasi su se kroz svoju burnu povijest isticali brutalnošću, kao udarna snaga u turskom osvajanju Carigrada 1453., i kao uskoci i hajduci (jednom za Turke, drugi put protiv njih), i kao graničari (pa i šverceri) u sklopu svih mogućih režima na Balkanu. Morlaci, u venecijanskom žargonu, svoje ime ne vuku od većinski crnih očiju tih balkanskih stočara i gorštaka, nego - kao "crni Vlasi" - od crnih gunjaca u koje su se odijevali. I za Turke su bili Karaguni, zbog istih crnih kabanica. Dakako, uz tu doseljeničku masu nepismenih i siromašnih, presudan utjecaj razvoju šibenskog kulturološkog i hrvatskog nacionalnog identiteta davala je manjina obrazovanih svećenika, gradskih službenika, ratnih vođa, medicinara, graditelja, učitelja ili vodećih obrtnika, koji su povremeno ili za stalno dolazili u Šibenik, bilo iz Zadra, Trogira, Skradina, Venecije ili iz Beča. Istodobno je većina najobrazovanijih Šibenčana, osobito u razdoblju renesanse, svoja životna djela ostvarivala u Veneciji, Padovi, Požunu ili Beču, dok su se samo malobrojni među njima malobrojnima u svojim najboljim godinama vraćali u Šibenik.

Petoknjižje Ive Jakovljevića o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini

APOKALIPSA NA ŠIBENSKI NAČIN: Šibenik na Božić 1066., 2016. i 2066. – hoće li imati išta zajedničko osim lokacije? Hoće li u idućih 50 godina do svoje milenijske 2066. Šibenik ostati pretežno hrvatski i katolički ili će biti pretežno germansko-ugarski, ili možda čak i pretežno tursko-arapski, islamski grad? U ekonomsko-sociološkoj studiji Ive Jakovljevića, pod naslovom „Europski Šibenik“ (koja je krunska knjiga iz petoknjižja o šibenskom identitetu i njegovoj skoroj sudbini: Velikog rječnika šibenskih riči, Šibenskog teštamenta, Šibenske filozofije i Šibenske likaruše), u futurističkoj završnici razmatraju se tri scenarija. Sva tri su već u igri, nadmeću se i isprepliću, i sva su tri krajnje razarajuća u odnosu na donedavni, tradicionalni šibenski identitet (i vlasnički, i politički, i demografski, i kulturni). „Europski Šibenik“ je objavljen na znakovitu Pepelnicu 2016, pa čitatelji danas, s pomakom od blizu 11 mjeseci mogu nazrijeti koji od spomenutih triju scenarija ima veće izglede. Preživi li do Božića 2066. ijedan primjerak „Europskog Šibenika“ bit će zanimljivo usporediti njegova tri scenarija sa fundamentalnim događajima, trendovima i dramatičnim promjenama, koje će u idućih 50 godina zadesiti i svijet, i Europu, i Hrvatsku, i Šibenik (ako će se tada još tako zvati).

Izgled zida jedne od najstarijih goričkih kuća iz 14. stoljeća na 950. godišnjicu prvog spomena imena Šibenik