ŠIBENSKI PREZIMENIK: Tko je tko na slici iz dolačke osnovne škole iz 1959. godine (na molbu jednog čitatelja)

Teke po teke postajemo vršnjaci, mi današnji s nama ondašnjima, jerbo iđemo kroz vrime kad je red da počnemo padati na ditinjstvo

Pišući o nestanku dolacke cakavice (c a ne č) u prvon misecu lani uz tu san štoriju dometnija i sliku moga drugog razreda iz davno utrnute dolačke škole. Vridni čitatelj (V.G.) bocnija me kritikon da nisan pošteno potpisa tu sliku, pa je manje upućenima teško dokučiti ko je sve na njoj. Pa ćemo danas ispraviti i tu falingu: naša nezaboravna meštrovica bila je Vojna Marković (mater Zorana Markovića), koja se na slici lipo vidi u livon kantunu. Da bi slika uspila i da bismo se svi utrpali u kadar, spojili smo klupe, pa ćemo provati, koliko me danas sićanje služi, viditi ko je ko, po redovima, s liva na desno. 

Dunkve, u prvon redu, od liva na desno, smiju nan se Tome Bujas, Ivan Bujas, Inga Krnčević i Dijana Turko (šta se udala za Juragu). U drugon redu, jopet od liva na desno kikoće se njih četvoro: prvoj san zametnija ime, druga je Crnica, treća Božena Foskio, a četvrti Branko Bubica. Pozadi njih, u trećen redu, jopet sliva, iđu Mira Pezer, pa jedna cura koju san odma poslin dolačke skule izgubija iz vidokruga, pa Jere Zorić i Miće Dejanović, pa Lovor Barić i Ivica Lovrić. U četvrtoj fili, smiju nan se Lidija Celić i Asja Čubrović, pa Enka Petrina i Nada Jurin, te jopet jedna lipa cura koju više ne bi pripozna i uz nju Mirjana Jakšić (šta se udala za Pattieru). U peton redu s liva pravi se ozbiljan Branko Barački, koji je sta u mandroču, najbliže školi, a šnjin u klupi san ja. Desno od mene su Božena Todorović i mala Matićka iz moje ulice, a do nje jedan kojeg san zaboravija i jedan Polić. Ajmo sad u šesti red, di isprid meštrovice viri Dario Nikolić (koji i danas stoji u dolačkoj buti). Desno od njega su Joso Bilić i Branko Kužina, a skroz desno Braco Lovrić i Marko Čupin. U najzadnjin, magarećin klupama, desno od meštrovice vidu se s liva na desno: Zoran Kundajica, Marijan Belamarić, Srećko Makale i Zoran Kronja. 

Ako ko more javiti mi kako se zovu ovih troje šta ih se više ne sićan, neka mi javi. Bili smo složna ekipa. A i u životu, koliko mi je poznato, svi su se držali uputa koje in je dala naša meštrovica, pa niko nije od sebe napravija bleku veću nego šta je niti je krenija nizbrdo, pa ni sada, pod naše stare dane nismo ošli skroz na kvasinu. Manji dija naših s ove slike napušta nas je prija vrimena, ali – teke po teke – jopet ćemo se svi naći na okupu, i gledati da prije svoje učiteljice uletimo u razred.

ŠIBENSKA PLEMIĆKA PREZIMENA: Još živo zadnjih šest - Dobrović, Dominis, Ljubić, Draganić-Vrančić, Šižgorić i Vrančić!

Među 72 glave s katedrale bilo je i naških renesansnih plemkinja i naških tobože renesansnih plemića (koliko god da su po puno toga slični današnjim pučanima)

KORIJENI: Šibensko plemstvo nije bilo dubljih (imovinskih ili obrazovnih) korijena, pa su – od postanka Šibenika do nestanka plemićkih prava u prvoj polovini 19. stoljeća -  bile male razlike između plemića i pučana i u razdiobi vlasti. Gotovo da bismo ih, jedne kraj drugih, mogli predvečer naći i u nekoj od šibenskih lokandi, preteča kasnijih težačkih toverana! Ukratko, plemićima su vlastitom voljom postajali oni, koji su bili brži, jači, žveltiji i bezobzirniji od većine nepismena puka, a bilo je – u tim njihovim počecima iz 13. i 14. stoljeća - i nepismenih plemića. Prema tumačenjima Ivana Pederina u studiji pod naslovom „Šibenik na kraju Srednjeg vijeka“, u ostalim dalmatinskim gradovima samo je manji broj plemića nosio hrvatska prezimena, a većina imala grčka, latinska i talijanska, pa neki – u 15. i 16. stoljeću - čak i orijentalna. Prvobitni se Šibenik, međutim, sastojao od malobrojnih hrvatskih velikaša i brojnijih doseljenika iz zaleđa i Donjeg polja, pa su se domicilni plemenski običaji i nazivi bolje očuvali.

TITULE: O postanku plemstva u Šibeniku, u Velikom sam rječniku šibenskih riči (šekondi dija, iz 2007.), na šibenskom dijalektu, da se bolje razumimo, zapisao: „O tome ko će postati plemić, odlučiva je državni suveren. Do 1102. najplemenitiji su bili najmoćniji iz doseljenih plemena, a poslin prama zaslugama za državu, akonto kojih bi se dobilo i koju veću parcelu. Od 1102. u Šibeniku je bilo i plemića Ugara, a za njima su se do najmoćnijih uspeli Šubići Bribirski. Najugledniji su držali vlast u gradskoj upravi, pa postajali vlastela. Za ući u plemićko vijeće, koje je onda držalo svu vlast, bilo je dovoljno da čovik zna pisati i čitati, i da je stariji od 18 godina, ali da je jači i moćnijih od sviju rešto. Bogatije obitelji, šta su prid Turcima bižale u Šibenik, od Venecije su dobivale titulu conte.

PRVI PLEMIĆI: Šibenik je od početka ima svoje plemiće. Draganići su nastali od Dragana, sina Golubova iz plemena Šubića; kad se Franjo Draganić 1738. oženija Margareton Vrančić iz šibenske grofovske familije, spojija je ta dva prezimena u Draganić-Vrančić, i lipo mu je bilo. Među skradinskon vlastelon najjači su do pada pod Turke bili Milogostići, od kojih su početkon 15. stolića nastali Divnići, Malpašići, Mihetići i Lasići, a poslin i Mijagostovići. Od 1527. Habzburgovci uvodu titule: knez, grof, barun, vitez i plemić, a Venecija conte i nobile. U 15., 16. i 17. stoliću i Šibenikon je vladala vlastela, a pučani su priko svoga vijeća imali savjetodavni domet, pa su mogli samo kukati i moliti. Kmetovi su vlasteli morali davati desetinu na vridnost zemje i desetinu na prihod.

KUGA I ZADNJI PLEMIĆI: Velika kuga iz 1649. pomela je sviju iz šest plemićkih obitelji i većinu iz većine ostalih, a samo ih se deset skroz škapulalo tako šta su na vrime pobigle oli na Prvić i Zlarin, oli prama Dubravi, Danilu i Bilicama, oli prefin do Venecije. Kad je došla Austrija, poslin pada Venecije, od 1797. do 1806., priznala je sve plemićke statuse i svima dala titulu grofova, a onda je doša Napoleon i svima to ukinija. Tek 1815. Austrija jopet plemićima vraća njijovo, ali onda je za sve bilo kasno. Zadnji popis šibenskih plemića, koji su onda bili i u sastavu plemićkoga vijeća grada, potvrdija je u jednon spisu Antonio Simonić pok. Benedeta, ka javni bilježnik i čuvar općinskog arhiva, dana 2. kolovoza 1817. Po familijama su to bili: Banovci, Bovi, Corneri, Cortelini, Damjanići, Divnići, Dominisi, Draganić-Vrančići, Fenzi, Feri, Fondre, Fontana, Galbiani, Gelpi, Ljubići, Marcatti, Mattiazzi, Misture, Pellegrini, Pinelli, Semonići, Soppe, Striseo, Šižgorići, Zavorovići i Zekmiševići. Njima triba pridodati i one koji su to bili prija velike kuge, pa i još prija (kad su sklapali ugovor s Jurjon Dalmatincon), a poslin in se loze zametnile: Dobrojeviće, Dragojeviće, Gonirbiće, Grčičiće, Ivetiće, Martiniće, Mihetiće, Taveliće, Toboloviće i Tolimeriće.“

NEKI NOVI ŠIBENIK: Prema suvremeniku Kandijskog rata i kuge koja ga je slijedila, šibenskom plemiću, Frani Divniću i njegovoj Historiji Kandijskog rata u Dalmaciji, od 150 plemićkih obitelji kugu je preživjelo njih deset, pa je nakon 1650. godine bilo krajnje otežano funkcioniranje gradske vlasti i preostalih, ionako labavih, javnih službi. No, kasnijim je pregledima matičnih knjiga utvrđeno, da je kritična masa šibenskog plemstva ipak nadživjela strašnu kugu iz 1649. Prema Tomislavu Pavičiću i njegovoj studiji, pod naslovom „Šibenik u Kandijskom ratu“ (izdanje Muzeja grada Šibenika iz 2008.), „za proučavanje šibenskog onomastikona vrlo je važna matica rođenih Liber baptizatorum VI, s upisima od 2. siječnja 1648. do 23. studenog 1669., koja se čuva u arhivu župnog ureda sv. Jakova. Upisani podaci nam govore da su u vrijeme epidemije kuge u Šibeniku mnoge obitelji nestale, a s njima i prezimena starosjeditelja Grada. Uspoređujući antroponimnu strukturu Šibenika iz matice rođenih Liber baptizatorum I (sadrži upise od 1581. do 1590.) s maticom rođenih Liber baptizatorum VI (samo za godine 1650. do 1659.) vidimo da se od 1500 prezimena iz matice rođenih, knjige I, u matici rođenih, knjige VI, pojavljuje svega 250 prezimena, dok se sva ostala odnose na novopridošlice. To nas navodi na zaključak, da se nakon kuge formira novi antroponimni temelj Šibenika, u kojem će se od tih 250 starih prezimena do današnjih dana sačuvati mali broj.“

PLEMIĆI PO KVARTOVIMA: Kako navodi Kristijan Juran, šibenski plemići: Frane Divnić, Dominik Simonić i Andrija Tranquillo 1651. pisali su mletačkom providuru za Dalmaciju, da je kužna epidemija usmrtila 60 članova Velikog vijeća i dovela do izumiruća šest plemićkih obitelji:  Andreis, Križančić, Dragojević, Ivetić, Indricis i Tavilić (iako su u kasnijim zapisima još neko vrijeme spominju prezimena Tavilić i Dragojević). Prvi popis plemićkih prezimena nakon kuge iz 1649., onaj iz 1659. glasi: Divnić, Dobrojević, Draganić, Ferro, Fozza, Kosirić, Ljubić, Linjičić, Mišić, Simonić, Šižgorić, Teodošević, Tranquillo, Vrančić i Zavorović. Dvadesetidvojica plemića nalazila su se tada u Šibeniku, a izvan grada kapetani Nadal Theodosio i Mihovil Draganić, dok su Petar Simonić i Frane Šižgorić bili u Lombardiji, Nikola Draganić u Cremoni, Dominik Divnić u Veneciji, Frane Dobrović na Levantu, Ivan Frane Ferro na Braču, doktor Ivan Linjičić u Zadru, kao i Jakov Fozza, te Frane Simonić u izgnanstvu. Plemići su uglavnom stanovali u Gradu, a najviše ih je prema popisu iz 1687. stanovalo u župi sv. Trojstva (kasniji sv. Ivan) – ukupno 15, dok su ostali bili raspoređeni u župama sv. Krševana (6), sv. Benedikta (2) i sv. Duha (1). Po rodovima to je ovako: Semonići (ogranci Abbas, Perora i Grisanis) u pet obitelji sa 32 člana, Divnići (ogranci Malpažić i Mihetić Dragojević) u četiri obitelji sa 27 članova, Vrančići u četiri obitelji sa 25 članova, Šižgorići u tri obitelji sa 22 člana, Mišići (ogranci Aqua i Balić) u dvije obitelji s 18 članova, te po jedna obitelj rodova Kosirić, Ljubić, Teodošević i Zavorović. Ukupno je u Gradu bilo 156 članova plemićkog staleža, što je bilo oko devet posto tadašnjeg gradskog stanovništva (uključujući Draganiće, koji su očito boravili izvan Grada).

Većina plemića stanovala je u svoje vrijeme u Masnoj (desno) i u Kalelargi (lijevo), a danas tamo - kroz veći dio godine - nema ni plemića, ni pučana

ZADNJIH ŠEST PLEMIĆKIH PREZIMENA: Početkom 21. stoljeća među šibenskim je prezimenima vitalno samo njih šest, istovjetnih s prezimenima šibenskih plemića (!): Dobrović (od nekadašnjih Dobrijevića, iako tu vezu nije lako dokazati i na plemićkoj razini) – njih 9 u 4 obitelji, Dominis (čiji daleki, plemićki  korijeni nisu samo hrvatski, nego i talijanski) – njih zadnjih 4 (2), Ljubić (najstariji Ljubići su šibenski plemići zapisani početkom 15. stoljeća, a Ljubići koji su doselili u grad poslije kuge iz 1649. su iz Plastova i Goriša; Ljubići iz Doca su bili Morlaci iz Bogetića, koji su doselili početkom 18. stoljeća) – danas njih 156 u 52 obitelji (jedan, najbliži plemićkim korijenima, još ima urarski obrt u Kalelargi), Draganić Vrančić (najbliži plemićkim korijenima) – njih 6 (3), Šižgorić – njih 27 (11), od kojih najvjerojatnije danas većina nema plemenitaške gene, i Vrančić – njih 33 (10), uglavnom od doseljenih Morlaka nakon 17. stoljeća.

NAPOMENA: Ovo je samo fragment iz slojevite studije u nastajanju, pod naslovom ŠIBENSKI PREZIMENIK, u kojoj će biti dubinski predstavljena prezimenska baština, ne samo iz grada Šibenika, nego i sa svih njegovih otoka, te iz njegova priobalja i zaleđa, na prostoru današnje Šibensko-kninske županije. Bit će to završna studija o šibenskom identitetu i njegovoj sudbini, uz već objavljeno petoknjižje (Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik). Sve te knjige moguće je nabaviti u Šibeniku, u knjižari Liber (zadnjoj u staroj jezgri, iza Ghetaldusova dućana), kao i na e-adresi: ivojakovljevic9999@gmail.com.

ŠIBENSKI MEMENTO: Grudanje na Poljani prije 65 godina

Šibenska Poljana: od početka 14. do početka 20. stoljeća za Šibenke i Šibenčane iz stare gradske jezgre bila je iscjeljujući prostor čiste arije (za razliku od većine gradskih ulica, koje su dulje vrijeme na sebi nosile i kanalizaciju otvorenog tipa). Zatim je uoči i poslije Prvog svjetskog rata često bila i teren za ondašnje vrste sportskih nadmetanja, da bi uoči i nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do kraja 1980-ih bila glavno gradsko šetalište. No, otad se preobrazila u improvizirano parkiralište, da bi od prošle jeseni postala najveće i najizazovnije gradilište u Šibeniku, na kojem su bageri i bušilice već stigli i do 12 metra dubine. Stoga preporučujem da se načas vratimo 65 godina unazad, da bismo se uživjeli u ugođaj s tog istog kultnog šetališta, na prijelazu iz siječnja u veljaču 1954., kad su se kao nikad prije i nikad poslije na tom prostoru Šibenčani i – grudali! 

Tada u Šibeniku još nije bilo ni Vidika, ni Buala, ni novog Baldenika, kao ni urbaniziranog Šubićevca, nego je većina građana živjela u staroj jezgri, te u blisko gravitirajućim joj četvrtima Varoš, Škopinac, Plišac i Crnica, pa im je Poljana bila stvarno gradsko središte. Prije 65 godina na Poljani je uz đerdin stajala Gradska kavana, a na sjeveroistočnom kantunu i slavna okrugla trafika. Vijest o snijegu na Poljani sa slikom grudanja objavio je tada mlađahni „Šibenski list“, a ja sam tada, sa svoje dvije godine i dva mjeseca, bio na Poljani samo u prolazu, da bih 65 godina kasnije svoje sjećanje mogao metniti na moj internetski „Šibenski brevijar 2“.