Jedna velebna kamena grobnica (sagrađena davnih 1830-ih
na šibenskoj svetoj Ani, lijevo – gledajući od ulaznih skalina - od grobljanske
crkvice), na čijoj su svima vidljivoj lijevoj, bočnoj plohi, i kršćanski križ,
i mrtvačka glava s priloženim, ukriženim bedrenim kostima, i dan-danas na
podjednako duhovit i slojevit način mami prolaznike, da se i sami još jednom zapitaju: što su, gdje su, idu li
ikamo ili im nije suđeno da za života išta spoznaju.
U mračnoj prethistoriji, mrtvačka je glava navodno
simbolizirala vječno u pojedinom, tjelesno smrtnom, čovjeku - njegovu dušu. S
tim su je značenjem, navodno, koristili i templari, kao i gusari sa raznih
strana svijeta. S osloncem na takav pedigre, mrtvačka je glava s pridodanim joj
ukriženim kostima ušla i u masonsku simboliku. Danas se mrtvačkom glavom i
ukriženim kostima koriste ne samo nebrojene vojničke horde, ulične bande,
motorističke ekipe i subkulturne skupine, nego i farmaceutske kompanije,
označavajući njima otrove ili kemikalije opasne po život.
Je li u ovom slučaju sa šibenskog gradskog groblja (koje
se nalazi uz bok tvrđave vazda borbena svetog Mihovila) riječ o grobnici nekog
duhovita šibenskog bogataša iz 19. stoljeća, koji se za oproštaj odlučio
narugati i smrti, ili je riječ o posljednjem počivalištu smrtnoga tijela nekog
od prvih šibenskih masona, uvjerena u vječni život univerzalne duše, pa i
njegove osobne?
P.S. Slojevit prikaz odnosa šibenskih plemića i pučana,
kao i težaka, ribara i novovjekih, obrazovanijih sugrađana, prema smrti,
prolaznosti i vječnosti nalazi se u mojoj „Šibenskoj filozofiji“, gdje su na
duhovit, ciničan, sarkastičan i vedar način protumačene mnoge životne tajne i
dešifrirane mnoge, bolne zagonetke.
