Zlarinsko mulo u ljeto 2018. VIJEST LJETA 2018. na Zlarinu glasi: taj šibenski zlatni otok ponovno ima jednako ljudstva kao i prije 150 godina, kad je na vrhuncu njegove napučenosti na njemu živjelo više od 3000 stanovnika. Ali, za razliku od te davne i prosperitetne 1868., kada su svi stanovnici Zlarina bili Zlarinjani, njih točno 3063, sada ih je - s prijavljenim prebivalištem - samo 278, dok većinski ostatak čine turisti, vikendaši, vlasnici apartmana i jahtaši.
DEMOGRAFSKI USPON ZLARINA trajao je od 1298., kad je većinu njegovih ekonomskih potencijala preuzela tek osnovana šibenska biskupija, pa sve do druge polovine 19. stoljeća i početka industrijske ere, s kasnijim radikalnim promjenama u šibenskom gospodarstvu (vodovod, električna energija, željeznica, luka, parobrodarstvo, prve industrije itd.). Te 1298. na Zlarinu je - prema nalazima šibenskog povjesničara, Krste Stošića - bilo 20 kuća, u kojima je stanovalo 70 stanovnika (uglavnom, kmetova šibenske općine).
Ti - prvi koji su “popisani” - Zlarinjani, još nisu imali svoja prezimena, no iz njihovih su imena i nadimaka u 14., 15. i 16. stoljeću, u kombinaciji s valovima izbjeglica pred turskim najezdama (iz smjerova Grebaštica i Primošten), nastala NAJSTARIJA PREZIMENA na tom otoku. Nižem ih abecednim redom, uz napomenu da ih velika većina i na početku 21. stoljeća na Zlarinu - još postoje: Acalin, Adum, Aleksa, Alfier, Antolos, Balin (rečeni Kranjac), Bebanović (kasnije Beban), Bjažić, Grando, Grgas, Grgurev, Kaloper, Ležaja, Ljuba, Maglica, Makale, Manoš, Strelov, Strika, Škalabrin, Tabulov, Truta, Vukić (kasnije Vukov).
Dok nije bilo Tijata i Jadrolinije sa rive Makale u Šibeniku za prenapučeni Zlarin su vozili trabakuliPRVI ZLARINSKI VIKENDAŠI, TURISTI I “JAHTAŠI” u 14., 15. i 16. stoljeću bili su iz šibenskih plemićkih obitelji, koje su na Zlarinu sagradile i svoje ljetnikovce: Dominisi, Lascariji, Kosirići, Šižgorići, Mužići, Divnići, Casinelliji, De Nigrisi, Semonići, Andreisi, De Galovi, Landi, Prottiji i Contariniji. Većina tih prezimena - iako su imala i barke i ljetnikovce na Zlarinu - nije uspjela preživjeti šibensku kugu iz zlokobnog ljeta 1649. - pa je najljepši dio ljetnikovačkog korpusa Zlarina dugo poslije bio prazan i zapušten.
Čim je - nakon mletačke pobjede u Kandijskom ratu i strašne kuge u Šibeniku (1649.) - prestao migracijski pritisak iz šibenskog zaleđa, krenuo je i povratak dijela doseljenih izbjeglica natrag, u šibensko zaleđe, pa i PRVI VAL PRESELJAVANJA ZLARINJANA NA KOPNO, u Zablaće (Antolosi, Grgasi, Ležaje). Visok natalitet na Zlarinu i ekonomika ribarstva, koraljarstva te pomorske trgovine činili su svoje: tako je 1868. na Zlarinu živjelo i radilo više od 3000 stanovnika. No, ne zadugo, jer su nagli uspon šibenskoga gospodarstva i izazovi novog života u Americi pokrenuli dva snažna iseljenička vala: jedan prema Šibeniku, a drugi preko Atlantika. Veliki lom u broju stanovnika dogodio se između rekordne 1868. (kad ih je bilo 3063) i 1880. (kad ih je ostalo 1684)! Zatim slijede godine blagog oporavka naseljenosti: godine 1921. ih je 1980., a za njih na Zlarinu - prema zapisu Krste Stošića - radi i 18 dućana, sedam pekara, dvije mesnice i ribarnica, uz brojne obrte (zidari, kalafati, koraljari, stolari, bačvari…). Otad slijedi neadrživo kronično iseljavanje i novi strmi pad: godine 1991. na Zlarinu je samo 359, a - prema zadnjem popisu stanovništva - godine 2011. samo 278, iako struju ima od 1929., priključak na šibenski vodovod od 1976., kao i solidnu brodsku vezu sa Šibenikom, Prvićem i Vodicama. To novo ili završno iseljavanje u većini slučajeva je motivirano obrazovanjem i zapošljavanjem, uglavnom u Šibeniku i Zagrebu. Ništa bitnog u oživljavanju otoka izvan turističke sezone nisu donijeli ni sve masovniji turizam, kao ni strana ulaganja u otkup nekretnina na otoku: turizam - osobito ako je elitni - većinu koristi, širom Hrvatske, a osobito u neproizvodnom Zlarinu - donosi stranim vlasnicima nekretnina i jahti, te većinskim vlasnicima telekomunikacija, trgovačkih lanaca, banaka, Ine, farmaceutskih proizvoda, kozmetike, estradne ponude i turističkih agencija. To se najplastičnije očituje u sve većem raskoraku između sve masovnijeg turizma i zlarinske infrastrukture (odvodnja, čistoća, vezovi, sidrišta, nadzor), pa će zbog oskudice vlastita (zlarinskog, šibenskog, županijskog i novca iz državnog proračuna) i Zlarin - zahvaljujući turističkim rekordima - u svojim glavnim uvalama bar desetak dana i ovog ljeta izgledati kao prenapučene i ekološki neodržive Vodice ili Solaris.
Zlarinska netaknuta, ali sve višim rizicima, izložena duša
Zlarinsko mulo u predsezonskom travnju 2018. u sutonZlarin ljeta 2018. je europska, jahtaška meka. ZLARIN LJETA 2028. - hoće li doživjeti investicijski bum, sa svim infrastrukturnim zahvatima i planskom urbanizacijom (uz posljedično iseljavanje većine preostalih Zlarinjana), ili će nastaviti disharmonični turistički bum, do ekološkog harakirija (uz posljedično iseljavanje većine preostalih Zlarinjana)? Ili će još nepostojeći projekt harmoničnog i ekološki održivog razvoja turizma, s osloncem na europske fondove, sačuvati zlarinske ljepote, ne samo za globalizirane ljetne prolaznike, nego i za većinu zadnjih Zlarinjana?
***JESU LI (SAMO) ZLARINJANI ŠIBENČANI? Pomnu, povijesnu, sociološku i kulturološku studiju o tome pročitajte u mojem ŠIBENSKOM TEŠTAMENTU.
