NAJSTARIJA (A MOJA !) ULICA U ŠIBENIKU NA KRAJU 2018. GODINE: Sa 150 stanovnika u 1958. na njih 50 (većinom starijih od 60 godina) danas

Prva desno je na ovoj slici iz 1958. bila kuća u kojoj je od 1441. do 1473. stanovao Juraj Dalmatinac, a do nje u nizu je i moja, u kojoj sam se rodio (u kužini, jer - dok je u jezgri pupao život - nije rodiljama trebalo ići u bolnicu na kraju grada)

NEIZBJEŽNA SUDBINA ULICE JURJA DALMATINCA: Sve što se događa širom stare jezgre u Šibeniku (ubrzano smanjivanje broja stalnog stanovništva, prodaja većine nekretnina turističkim akterima izvan Šibenika i Hrvatske, urbana praznina od Dana mrtvih do Uskrsa i bučna prenapučenost u većini dana i noći od Uskrsa do Dana mrtvih), još je od prijelomne 1958. (kad je brojem stanovnika bila na vrhuncu, kao i uoči kuge iz 1649.!) sudbinski zapisano u mojoj ulici, koja od 1945. nosi ime Jurja Dalmatinca. Jer, te je 1958-e, u toj najstarijoj ulici u srednjevjekovnom Šibeniku, stalno stanovalo čak 150 građana, a danas, na kraju 2018-e, samo ih je 50, od kojih nas je većina starija od 60, a njih desetoro i od 75 godina. U mojoj ulici danas živi samo jedno dijete (od pet godina), ali zato ima nas 30-ak koji ćemo u idućih 20 godina sigurno otići s ovog svijeta i iz naizgled, još naše, sve praznije ulice. U većini kuća u ulici stanuje samo po jedna osoba, nekoliko ih je posve prazno, a na tri su adrese ljetni apartmani. Pred najvećom, ali i najzapuštenijom građevinom, zgradom stare preture, na broju 4, njezina je skora prenamjena u hostel. Demografsku sudbinu moje ulice, kao najplastičnije metafore nevesele sudbine stare jezgre, nisu odredile toliko neharmonične politike razvoja grada unazad 60 godina ili pad nataliteta domicilnih obitelji, nego novi standardi stanovanja i potrošačkih izbora.

Dvojica od zadnjih 30-ak starosjedilaca u ulici na slici iz jeseni 2011-e: moj ćaća u svojoj 92-oj i naš kućni prijatelj i najstariji susjed Škure (koji danas jedini zna sve o ulici)

SJEĆANJE NA ŽIVOTNE UVJETE U STAROJ JEZGRI PRIJE 60 GODINA: Te 1958-e (kad sam ja kao jedno od 30-ak djece u ulici išao u prvi razred prenapučene osnovne škole u Docu) nitko u ulici nije imao automobil, a besplatnih je vezova za barke većine obitelji u ulici bilo na slobodno biranje, na potezu od katedrale do mandroča. Tada su doktori iz Doma zdravlja dolazili na kuću, a injekcije penicilina nam davao Stipe Ercegović (otac dr. Ante Ercegovića), također na kuću. Do svih majstora za kućne popravke naši su roditelji dolazili pješke, unutar jezgre, pa nije bilo teško nabaviti ni najteže komade namještaja (od dućana Lesnine, gdje je do sredine listopada bila knjižara Matica) ili godišnje količine drva za ogrijev, uz ručni transport od skala pred svetim Lovrom ili od katedrale, pa uzaskale do Ulice Jurja Dalmatinca. Uostalom, u staroj su jezgri tada bile četiri osnovne škole, jedan vrtić, jedna tiskara, redakcija Šibenskog lista, većina gradskih ustanova, peškarija, pazar, Mala loža, brojni dućani (koji su svojom ukupnom ponudom u Kalelargi, Masnoj i ostalim uličicama, nadmašivali usporedivu cjelinu ponude prvih robnih kuća izvan starih jezgri), nekoliko gostiona, desetak toverana, desetak improviziranih dječjih igrališta po malim trgovima (tada - bez štekata) itd., pa se nekakav parkirni prostor nigdje nije ni spominjao, a kamoli kao prvi uvjet za život i rad u jezgri. Naposljetku, u tom središnjem gradskom prostoru noću se, od 23 sata, pa ujutro do 7, moglo normalno spavati, jer se svaka vanjska buka brzopotezno rješavala kao remećenje javnog reda i mira. Danas je to nezamislivo, i zato će se kroz idućih 20 godina – na tobože opće zaprepaštenje i na zlokobnu fiskalnu štetu za gradske financije - gotovo u potpunosti isprazniti i šibenska stara jezgra, koja je i dalje najveća u Dalmaciji, ali više nikad neće biti (pretežno) naša.

Od zgrade starog suda iz venecijanske ere, na broju 4, uskoro će nastati hostel

POVIJEST ULICE JURJA DALMATINCA U „KAZIVANJIMA O ŠIBENIKU“ IZ PERA JOSIPA JAKOVLJEVIĆA: Ulica dijeli i spaja – zapisao je moj otac - dva najstarija šibenska predjela – Goricu i Dolac, a formirana je još u 13. stoljeću kao prva ulica, u gradu opasanom bedemima. Naziv je dobila po glavnom arhitektu šibenske katedrale, Jurju Dalmatincu, jer je veliki umjetnik, od 1441. do 1473. živio u kući u kojoj danas stanuju obitelji Berović, Guberina i Sekulić, na brojevima 15 i 17. Na njegovoj su kući dobro sačuvan portal, kao i kruna na zdencu u dvorištu. Obitelj Orsini, kojoj je pripadao Juraj, u Šibeniku je izumrla 1699. Ulica se proteže od palače Tambača (ili Pellegrini), kraj Četiri bunara, do Kvartira. U središnjem dijelu ulice postoji zgrada stare preture (suda) iz venecijanskog razdoblja, i crkvica svetoga Grgura (iz 14. stoljeća). Na kraju ulice je Kvartir, kompleks zgrada kojima dominiraju ostaci srednjevjekovnog samostana benediktinki, u koji se od 1806. do 1813. uselila Napoleonova vojska, pa u jednom dijelu čak držala i zatvor. No, najstarija kamena kuća u ulici nalazi se na broju 11, gdje je sve do 1921. stanovala šibenska plemićka obitelj Mijagostović.

Svako malo pred mojim vratima crkne bumbeta, pa je središnji dio ulice noću u mraku, a zamjena žarulje zna potrajati i više od 20 dana, jer najstarija ulica u gradu više nikom nije važna

TKO SU SVE BILI STANARI ULICE U 1958., A TKO SU DANAS: Prije 60 godina u ulici je – pobrojao sam to u suradnji s dvojicom još pamtećih, najstarijih susjeda - stanovalo nas ukupno 150 Šibenki i Šibenčana, među kojima je bilo i desetak tada friško doseljenih iz zaleđa, i 30-ak djece. Danas nas je samo 50, među kojima je samo jedno dijete i desetak friško doseljenih iz zaleđa. Prije 60 godina u ulici su stanovale obitelji sa sljedećim prezimenima: Medini, Lozić, Civadelić, Tambača, Nikolić, Scoti, Brajer, Fantulin, Roca, Jakovljević, Bujas, Deljac, Suša, Berović, Guberina, Baranović, Kitarović, Bašić, Kužina, Ivas, Belamarić, Rak, Zorić, Ivančević i još tri obitelji „u prolazu“. Danas stanuju sljedeće obitelji (pretežno sa samo jednim ili dvoje članova): Medini, Bećir, Bujas, Spahija, Guberina, Nikolić, Bašić, Sekulić, Skorić, Jakovljević, Zimmerman, Berović, Gulin, Jakelić, Računica, Ninić, Dolci i još tri „u prolazu“.

Kvartir, čiju je dušu zauvijek sačuvao moj susjed iz djetinjstva, Petar Ivas, u svojim kultnim "Sličicama iz Kvartira"

NAJPOPULARNIJI NADIMCI U ULICI: Barbarija, Bobe, Ćurlik, Pujsa, Prde, Škure, Doktur, Krpaš, Kunpir, Gude i Snjegulica.

NAJLJEPŠE NOVELE O NAJLJEPŠEM DIJELU ULICE: Veliko djelo najpoetičnijeg šibenskog pera, Petra Ivasa, pod naslovom „Sličice iz Kvartira“.

Iz bijelog potkrovlja moje friško obnovljene palače u Ulici Jurja Dalmatinca (koje s leđa gleda na ulicu, a odsprida na kanpanel svetog Dumenika), svim čitateljicama i čitateljima internetskog Šibenskog brevijara i Knjižare Jakovljević želim SRETAN BOŽIĆ I NOVU 2019. GODINU!

ŠIBENSKI KONTRAPUNKTI: Jovanka u katedrali, Tito ispod mosta, Poljana u snijegu, prenapučeni stari pazar, dvolična peškarija i Krešimirova fortica za 120 decibela

Još 1966. i Jovanka Broz je bila dobrodošla u šibensku prvostolnicu (iako nije bila deklarirana katolkinja)

OD JUBILARNE 1966. PREMA TRUSNOJ 2019. – NOVI ŠIBENIK U 10 SLIKA: Kao za vrijeme gradnje katedrale (od 1431. do 1536.) i prateće joj dopune nizom palača i crkava u gradskoj jezgri (najvećoj u Dalmaciji), i današnji je Šibenik u podjednakim radikalnim promjenama svoje ekonomske, kulturološke, urbane i demografske strukture. O renesansnom su Šibeniku, koji je procvjetao pod mletačkom vlašću, mnoga velika imena iz hrvatske i europske znanosti i kulture napisala briljantne studije, a među njima i najblistaviji autori sa šibenskih adresa. O dubokim strukturnim promjenama, koje Šibenik proživljava od pada Berlinskog zida do danas, nastala je nova obimna građa, među kojoj je i moje petoknjižje o šibenskom identitetu i njegovoj sudbini (Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik). Ali, možda se na prste jedne ruke mogu nabrojati danas živući sugrađani koji su pročitali većinu tih studija (što se vidi na prvi pogled kroz javne reakcije većine na aktualna politička, kulturološka, demografska, religijska ili najdalekosežnija znanstvena pitanja, iskazivane kroz političke govornice, klasične medije ili društvene mreže i javne manifestacije). Zato je ponekad zgodno nepreglednu slojevitost te identitetske drame iskazati u nekoliko naizgled nepovezanih slika. Tako ćemo ovdje na preskok, u svojevrsnim kontrapunktima, predstaviti radikalne promjene šibenskog tijela i duše unazad kratkog razdoblja od 1966. (kad je Šibenik obilježavao 900. godišnjicu od prvog spomena svojeg imena u povijesti) do skore, europske, ali vrlo trusne 2019. (u kojoj će se navršiti i 370 godina od epidemije kuge, koja je pomorila 80 posto stanovnika na širem gradskom području). Podsjetimo se, da je – prema Hrvatskoj enciklopediji - kontrapunkt (srednjovj. lat. punctum contra punctum: točka protiv točke, tj. nota protiv note), tehnika višeglasnoga (polifonijskoga) skladanja, odnosno vođenja i kombiniranja dviju ili više istodobnih glazbenih linija, koje su melodijski i ritmički samostalne, ali se moraju međusobno uskladiti prema određenim načelima.

Umjesto u crkvenoj baštini, Tito je radije uživao u pogledu na završnicu gradnje šibenskog mosta (10. svibnja 1966.)

ZAŠTO TITO NIJE USLIKAN U KATEDRALI, NEGO ISPOD MOSTA: Tog 10. svibnja 1966. predsjednik FNRJ, Josip Broz Tito, sa suprugom Jovankom, posjetio je Šibenik, uoči proslave 900. godišnjice od prvog spomena Šibenika u nekom pisanom dokumentu. Tada sam i sam, u Kalelargi, prvi put vidio Tita, i začudio se kako nije visok, i kako ima pituranu kosu. Iz tog vremena, u obiteljskoj fototeci imam sliku Titove supruge Jovanke Broz, prilikom njezina posjeta katedrali svetog Jakova (gdje je bila vrlo lijepo dočekana), ali gdje uz nju nije bio Tito, kao i sliku Tita koji je za to vrijeme došao vidjeti završnicu radova na gradnji šibenskog mosta. Dakle, Tito je došao odati državno poštovanje mitu o hrvatskom kralju Petru Krešimiru IV, ali je u crkvu poslao svoju ženu, kao da je pravi Šibenčanin (jer, dok je još za Austrije i prve Jugoslavije, vjeronauk bio obavezni predmet u pučkim školama, i mnogi naši stari su u crkvu slali svoje žene, matere i djecu, preferirajući za se neke atraktivnije adrese). Tom Titu je Šibenik lani izbrisao ime s Poljane, koja je malo poslije dubinski raskopana, u potrazi za radikalno novim značenjem.

Poljana u snijegu, s kioskom za novine i Gradskom kavanom nasuprot (30. siječnja 1954.)

HOĆE LI PONOVNO POLJANA BITI GRADSKO SREDIŠTE, A NE SAMO PARKIRALIŠTE: Nije daleko vrijeme, kad je veći dio Šibenika bio pješačka zona, i kad je stara jezgra bila gotovo sve za grad: i šetalište, i tržnica, i ribarnica (Pazar i peškarija), i kavana i toverna, i palača i puna kuća, i prostor za više vrtića i osnovnih škola, kao i urbani kompleks u kojem su svoja sjedišta imale brojne gradske ustanove i poduzeća, te još brojniji obrti. Poljana od 30. siječnja 1954. i Poljana od jučer dva su posve različita svijeta: na prvoj su se mnogi tada grudali, šetali, kupovali novine, prilazili Gradskoj kavani ili kinu Tesla, kazalištu i Gospi vanka Grada, da bi današnja Poljana bila prostor u kojem bageri buše njezinu neizvjesnu, ali izazovnu budućnost.

Bageri ovih dana kopaju ne samo u budućnost, nego i sve dublje u prošlost

ČEMU (TREBA DA) SLUŽI STARI PAZAR: Nakon što su 1908. srušene istočne zidine, nastao je gradski pazar, koji je u dugom razdoblju do 1984., bio najposjećeniji i najprometniji prostor. Nakon što je iznad Drage otvorena nova tržnica, taj su Pazar Šibenčani počeli zvati Starim pazarom. Cjelokupan prostor tog Starog pazara sa četiri terase obnovljen je početkom 21. stoljeća, ali stalno zjapi prazan, kao što sve više zjapi i cijela stara gradska jezgra, u kojoj se radikalno smanjuje broj stanovnika (još 1970-ih ih je bilo oko 3000, a sad ih je manje od 600!).

Pazar iz 1930-ih: jedva da se moglo prolaziti među bancima

    

Stari pazar na svetu Lucu 2018.: jedva da gdje vidiš živo čeljade

ČEMU (TREBA DA) SLUŽE TVRĐAVE, ČETIRI BUNARA I VEĆINA BAŠTINE: Iako je Šibenik, zahvaljujući slovenskom Impolu, uspio zadržati snažnu aluminijsku industriju na prostoru TLM-a, te zahvaljujući nizu privatnih inicijativa i gradskoj politici, na Podima razviti snažnu industrijsku zonu, po malo čemu se u Šibeniku osjeća da je on još i grad moderne industrije (ne samo zato što moderne industrije zapošljavaju više robota nego ljudi, nego i zato što je malo što od toga danas vlasnički ili kreditno hrvatsko ili šibensko). 

Fortica na 120 decibela, uz bok groblju svete Ane

KONCERTNA POZORNICA KRAJ GROBLJA: Gotovo sve što je u Starome gradu i u širim prstenovima oko njega svima vidljivo, okrenuto je turizmu: i prenamjene pašnjaka u turističke i građevinske terene, i pojava šireg sloja domaćeg stanovništva koji ubire ekstra prihode od preprodaje nekretnina, i prenamjene dijela sakralne baštine u komercijalne svrhe, i prenamjena gradskih tvrđava, kao i cjelokupne rive i većine nekretnina u staroj jezgri, koje se pretvaraju u apartmane ili klize u vlasničke portfelje stranaca. Naposljetku, u vlasničke portfelje su već otklizale i telekomunikacijske usluge, i većina tržišta robe, kao i većina turističkih usluga kao i tržište zabave, u pozadini kojih je i hrvatska predaja gotovo cjelokupna bankarskog potencijala i nacionalne štednje stranim bankama. U tom kontekstu, teško da bi kralj Petar Krešimir IV prepoznao tvrđavu svetog Mihovila, kao što je ljeti teško prepoznati i Četiri bunara. Jer, dva se bunara ne vide od pokrova, kojim se preko njih proširio restoran „Pellegrini“. Na to me, kao u Andersenovoj bajci o carevu novom odijelu upozorio moj mlađi unuk, kad sam mu prošlog ljeta govorio da se to što vidi kroz onaj volat zove Četiri bunara. On mi je rekao: „Dida, nisu četiri, nego – dva!“

Na svetu Lucu 1943. engleski su bombarderi razorili petinu Staroga grada, pa i dominikanski samostan u Docu (gađajući njemačke položaje). Na istom je mjestu 1958. otvorena šibenska peškarija (nakon što je na mjestu stare, koja je srušena, otvoreno dječje igralište na rivi).

Ovih se dana na prostoru stare peškarije dovršava gradnja stambeno-poslovnog bloka s bočnim mu hotelom (snimljeno kroz ponistru iz moje kužine)

ZAVRŠNI RAČUN ŠIBENSKOG TURIZMA: Turizam je savršeni okvir za prodor domicilne kulture u širu, međunarodnu javnost, u slučaju da su domaće banke i domaći vlasnici turističkih potencijala glavni akteri na turističkom tržištu. No, kako to ni u šibenskom, ni u širem hrvatskom slučaju više nije, dobro bi bilo da se bar na lokalnim razinama, u ovom slučaju u Šibeniku, sastavi i objelodani čista računica o tome koliko neto-koristi od turizma imaju gradske financije, koliko građani, koliko šira zajednica, država i institucije, a koliko strani akteri (banke, vlasnici, trgovačke kuće, agencije itd.). Prema mojim računicama, od 100 prijavljenih kuna prometa kroz turizam, Šibeniku ostaje manje od 20 kuna (i još 20-ak državi), s tim što valja znati da je gotovo trećina ukupnog prometa u turizmu na sivo i crno (bez koristi za lokalnu i državnu blagajnu). S druge strane, ključna je posljedica najnovijeg vala masovnog turizma širom hrvatskog dijela Jadrana, demografsko pražnjenje starih gradskih jezgri, devastacija baštine i sve opasnije zagađivanje najkvalitetnijih dijelova akvatorija.