PODSJETNIK ZA MLAĐE ČITATELJE: Politički njuzmagazin
„Danas“ je bio sadržajno najznačajnije izdanje Vjesnikove kuće od 1982. do
1992. godine i ključni medijski antipod beogradskom „Ninu“ na jugoslavenskom
tržištu. Osim u godinama političkih pritisaka iz vrha hrvatske vlasti (1983.,
1984., 1985. i 1986.), dostizao je prodanu nakladu od 90.000 do 100.000
primjeraka, od čega je i do 15 posto bilo izvan Hrvatske i Jugoslavije. Među
ostalima, imao je i rubriku „Dnevnik“, koju su na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e
ispisivala najbolja pera iz Hrvatske, ostalih jugoslavenskih republika i europske
politike i kulture (znanstvenici, umjetnici, novinari, političari, ekonomisti
itd.). Sluteći da slijedi napad Miloševićeve JNA na Šibenik, iz „Danasa“, čiji
sam tada bio novinar i član uredničkog kolegija, zamolili smo Ivu Brešana da
nam pošalje svoj (pred)ratni dnevnik, kao tada vodeće ime hrvatske književnosti
i kulture. Objavljujem taj njegov briljantni dnevnik, ne samo da se prisjetimo
jednog neposrednog svjedočenja iz šibenskog rujna 1991. (u kojem je naslutio i
skoro suludo granatiranje kupole katedrale svetog Jakova!), nego i zato što je
tadašnja hrvatska vlast – preko svojih ljudi u upravi podržavljene Vjesnikove
kuće – iz tjedna u tjedan blokirala prodaju Danasa, ne bi li ga nasilno, sa
100.000 prodanih primjeraka svela na manje od 10.000, i time opravdala njegovo
gašenje (jer se nije želio svesti na prozaičnu ratnu propagandu). Zato Brešanov
dnevnik iz Danasa tada nije moglo pročitati više od 50-ak Šibenki i Šibenčana,
ali je ostao u arhivi, iz koje je danas još bolje vidljiva sva veličina tog
slojevita i zgusnutoga štiva.
SUBOTA, 7. rujna
Čitam u novinama da se u Haag na Mirovnu konferenciju
spremaju svi članovi Predsjedništva SFRJ, premijer, ministar vanjskih poslova i
sva šestorica predsjednika republika. Pitam se je li to tamo idu pravi ljudi,
oni koji nekom svojom odlukom ili naredbom mogu zaustaviti ovaj zahuktali vihor
rata. Nisu li to isti oni ljudi koji su već u Beogradu potpisali mirovni
sporazum u društvu predstavnika EZ-a, a taj je sporazum istog trenutka postao
mrtvo slovo na papiru. Uostalom, pitanje je da li uopće postoji čovjek takvog
autoriteta, bilo na jednoj ili na drugoj strani, čije bi naređenje o prekidu
vatre izvršili svi, i najmanje vojne jedinice i „paravojne
grupacije“. Ili je to lavina, koja se kreće sama od sebe, bez ičije kontrole,
pokretana iracionalnom mržnjom i nitko je ne može zaustaviti, sve dotle dok joj
se pogonska snaga ne ispuše i splasne, te stane sama. Možda nam se samo čini,
da o potezu ovog ili onog generala, ovog ili onog predsjednika republike, ovisi
sve, i da oni pokreću stvar. A zapravo su i oni pokretani istom onom silom,
kojom i svaki pojedinac, koji sudjeluje u ovom suludom zbivanju. Što nam,
dakle, predstoji, ako gledamo iz ove perspektive? Mržnja koja sve to pokreće je
golema. To se vidi i iz slika izmasakriranih leševa na tv-ekranu. Takvo nešto
ne mogu napraviti ljudska bića. To u horror-filmovima rade samo vampiri i
vukodlaci. Dakle, ta mržnja ne može samo tako nestati. Ona se eventualno može
samo umoriti. Prema tome, predstoji nam dugi niz godina stanja, koje je ni rat
ni mir, ili bolje: malo rat, malo mir. A na kraju će Europa dignuti ruke od
svega, i prestat će je to zanimati. Nešto slično kao što je danas s Libanonom.
NEDJELJA, 8. rujna
Možda će se netko upitati otkud to da ja, koji sam dosad
pisao uglavnom crne groteske, komedije i humorističke tekstove, odjednom se
odijevam u ozbiljnu, propovjedničku togu, i počinjem stvari gledati iz neke
filozofske, svemirske perspektive. Žao mi je ako sam time razočarao urednika
ili čitatelje, koji su od mene očekivali nešto drugo. Ali, u ovoj situaciji
gdje svakodnevno slušaš o pogibijama nedužnih ljudi, kada na tv gledaš slike
stravičnih zločina, osjećam da mi smijeh zapinje u grlu. Kome se i čemu
smijati, kad je sve oko tebe krvavo tragično, i kad minobacačke granata svakim
danom padaju sve bliže tvojoj kući. Političar također nisam, da bih mogao dati
neke realne političke procjene ovog trenutka. Preostaje mi, dakle, jedino bijeg
na svemirsku platformu, kad se već laćam ove teme. To me navodi na razmišljanje
o položaju pisca uopće, a posebice komediografa u ovom trenutku. Satira je
moguća jedino u stabilnom društvu, ma koliko ono bilo zasnovano na teroru i
gluposti ili upravo baš zato što je na tome zasnovano. Jer, i takvo društvo je
određeni sustav, koji ima svoja pravila igre, i pisac će uvijek naći načina da
kaže istinu, koja se ne smije kazati, i da se nasmije gluposti vlasti, a da
pritom preživi.
Dežuram u praznoj kazališnoj zgradi punih osam sati,
povremeno obilazim te prostore, gledam fresku na stropu, lože, galeriju,
ornamentiku iz prošlog stoljeća: sve to staro je pune 122 godine. Sve te 122
godine kontinuirano je tekao kazališni život u njoj, bilo da su izvođene
vlastite, profesionalne ili amaterske predstave, bilo predstave gostujućih
teatara iz zemlje ili inozemstva. A tu deset kilometara od mene padaju granate
i razaraju kuće. Dovoljno je da netko od onih, kojima ni kulturni spomenici
nisu svetinja, usmjere te granate malo dalje, i sav taj 122-godišnji
kontinuitet je prekinut zauvijek. Razmišljam i o svrsi ovog svog dežurstva, kao
i što ja tu mogu sačuvati, ako dođe do bilo kakvog napada. Upadne, recimo,
grupa naoružanih četnika, a ja tu sam, nenaoružan. Nemam čak ni pištolja. A i
da ga imam, što bih s njim? Trebao bih biti u najmanju ruku Doc Holliday, da s
njima izađem na kraj. A tko čuva i može sačuvati katedralu, najznačajniji
gotičko-renesansni spomenik na ovim prostorima? Gradila se punih 105 godina, a
dovoljno je deset minuta da je se do temelja razori. Uđe, recimo, razarač u
šibensku luku, obaspe po njoj paljbu, i za tili čas svih 500 godina njena
postojanja i duhovnog zračenja otišlo je u nepovrat. Kako stvari stoje, nešto
takvo nije nemoguće.
PONEDJELJAK, 9. rujna
Eto, što sam rekao! Konferencija u Haagu je započela, a
ovdje kod nas kao da se tamo ništa ne događa. Minobacačke i topovske granate,
avionske bombe, razaranja, palež, pogibije, ranjavanja…Pitam se da li sve to
što čitamo i gledamo na tv registrira i druga strana, i kakvo tumačenje tome
daje. Iz čiste znatiželje uzimam beogradsku Politiku. I zaista, sve je to i
tamo registrirano, ali kao da je netko kabanici izokrenuo rukave i izvrnuo je
naopako. Tamo Hrvati zaustavljaju automobile, maltretiraju ljude, pljačkaju,
pale, istjeruju Srbe iz vlastitih kuća, a za svaki armijski napad kaže se da je
Armija bila izazvana i uzvratila u samoobrani. I, obavezno, članci u kojima se
u nastavcima govori o sprezi ustaša i nacista u Drugom svjetskom ratu, o
Jasenovcu, koji se „neće i ne smije zaboraviti“. I sve to s intonacijom kao da
je čitav hrvatski narod za to kriv. Zaista, običan čovjek, kad to tamo
svakodnevno čita, mora zamrziti sve hrvatsko i steći uvjerenje da su svi Hrvati
ustaše.
Sve do prije godinu putovao sam u više navrata Srbijom
kao selektor Dječjeg festivala u Šibeniku i boravio u Beogradu, Kragujevcu,
Kruševcu, Nišu…I svugdje sam bio srdačno dočekivan i sticao velik broj
prijatelja. I to ne samo među onima koji su po profesionalnoj obavezi bili
dužni pružiti mi gostoprimstvo. Kako volim zalaziti u birtije, među običan
svijet, često sam to radio i u Kragujevcu, i u Nišu, i drugdje. Sjeo bih,
naručio piće, prisluškivao razgovore, a katkad se spontano i uključio u njih.
Ni traga nije bilo nekakvoj mržnji prema Hrvatima, a o Miloševiću se govorilo
sa skepsom. A kad bi u razgovoru ljudi saznali što sam i odakle sam, nije bilo
kraja čašćenju i srdačnosti. Sudeći po ludilu koje je raspirila propaganda,
teško da bih se sada tako proveo. Pitam se da li su i ovi moji prijatelji, pod
utjecajem općeg duha, počeli vjerovati da sam i ja ustaša ili pak imaju rezervu
i skepsu prema onom što se tamo piše. A ako je imaju, zašto se ne oglase?
Gledam na tv prizor demonstracija pred vatikanskim
predstavništvom u Beogradu. Ljudi izbezumljena lica od bijesa i mržnje Vatikan
nazivaju leglom fašizma, a papu crtaju s kukastim križem i nazivaju ga Sotonom.
I to samo zato, što je pozvao na molitvu „za kraj borbi u Hrvatskoj i za mir za
sve narode u Jugoslaviji“. Dakle, ne stavlja se izričito ni na koju stranu,
niti koga optužuje kao krivca, nego se samo zalaže za mir. Baš kao i u slučaju
iračko-iranskog rata i rata u Zaljevu. E, ako je to fašizam, što je onda ovakva
reakcija na te riječi?
UTORAK, 10. rujna
U šibenskim kafićima rat se, uglavnom, osjeća u
diskusijama koje se tamo vode. Jedni brane Tuđmanovu politiku pregovaranja, jer
bolje je pregovarati nego ginuti, a drugi smatraju da bi na svaki udarac
trebalo uzvratiti adekvatnom odmazdom. Ovo drugo protivi se mojem moralnom
osjećaju, a za ono prvo ne znam kud nas vodi. Jer, zaista, čemu pregovarati,
kad je evidentno kao bijeli dan da ona druga strana nikad neće priznati
suverenu Republiku Hrvatsku unutar njezinih granica.
SRIJEDA, 11. rujna
Slušao sam na tv da je visoki časnik JNA, Hrvat A. Š.,
komandant garnizona u D., podnio ostavku i napustio vojnu službu. Takvim
potezima kod nas se uglavnom aplaudira. Ja nisam baš siguran da je to bolje.
Svojedobno sam kao član SK dolazio u konflikt s
rukovodstvom organizacije zbog svojih „liberalnih“ i partijski „nepodobnih“
stavova. Jednom prilikom me sekretar pred svima upitao što ja s takvim
stavovima radim u SK? Zašto ne istupim? Odgovorio sam mu da smatram da bi
linija SK upravo trebala biti ovo što ja mislim, i da ja ne samo da neću
istupiti, nego da ću se zalagati da što više ovakvih kao ja uđu u SK. Ako vam
ja, ovakav, ne odgovaram, isključite me, rekao sam. Jer, garantiram vam, kad bi
ovakvi kao ja ovdje bili u većini, ja bih isključio vas. Tada sam, naime,
naivno vjerovao da sudbina ove zemlje ovisi o tome kakav će biti kurs Partije,
a kurs Partije o tome tko je u njoj u većini, te bi moj istup značio
dezertiranje u odnosu na ono za što se zalažem.
Daleko sam od toga da posumnjam u poštene i rodoljubive
namjere spomenutog časnika i drugih koji su postupili slično njemu, ali se
pitam što bi se dogodilo kad bi svi koji nisu Srbi i svi čestiti ljudi , bez
obzira na nacionalnost, istupili iz JNA? Armija bi, bez sumnje, postala etnički
čista, jednonacionalna i sastavljena samo od poslušnih marioneta i
beskrupuloznih ubojica.
ČETVRTAK, 12. rujna
Možda će netko primijetiti kakav je to dnevnik u kojem se
onom koji ga piše ništa ne događa. Pa, ipak, evo danas i jednog događaja. Moja
ustanova, Centar za kulturu, pripremila je na brzinu jednu priredbu, kojom bi
obilazila krizna područja i izvodila je za gardiste ili za prognanike. Danas
smo trebali poći u Skradin, po kome su već padale granate. U neposrednoj je
blizini selo Bratiškovci, u kome je stacionirana Martićeva milicija. U zadnji
čas stiže vijest da se priredba odgađa. I tako mi se ni danas zapravo nije
ništa dogodilo.
PETAK, 13. rujna
Takozvani crni petak. Da li će to zaista biti? Kako je
počelo ništa dobra se ne može očekivati. Sinoć je jedna granata pala i na
Šubićevac, u blizinu nebodera u kojem stanujem.