Teke po teke postajemo vršnjaci, mi današnji s nama ondašnjima, jerbo iđemo kroz vrime kad je red da počnemo padati na ditinjstvo
Pišući o nestanku
dolacke cakavice (c a ne č) u prvon misecu lani uz tu san štoriju dometnija i
sliku moga drugog razreda iz davno utrnute dolačke škole. Vridni čitatelj
(V.G.) bocnija me kritikon da nisan pošteno potpisa tu sliku, pa je manje
upućenima teško dokučiti ko je sve na njoj. Pa ćemo danas ispraviti i tu
falingu: naša nezaboravna meštrovica bila je Vojna Marković (mater Zorana
Markovića), koja se na slici lipo vidi u livon kantunu. Da bi slika uspila i da
bismo se svi utrpali u kadar, spojili smo klupe, pa ćemo provati, koliko me
danas sićanje služi, viditi ko je ko, po redovima, s liva na desno.
Dunkve, u
prvon redu, od liva na desno, smiju nan se Tome Bujas, Ivan Bujas, Inga
Krnčević i Dijana Turko (šta se udala za Juragu). U drugon redu, jopet od liva
na desno kikoće se njih četvoro: prvoj san zametnija ime, druga je Crnica, treća
Božena Foskio, a četvrti Branko Bubica. Pozadi njih, u trećen redu, jopet
sliva, iđu Mira Pezer, pa jedna cura koju san odma poslin dolačke skule
izgubija iz vidokruga, pa Jere Zorić i Miće Dejanović, pa Lovor Barić i Ivica
Lovrić. U četvrtoj fili, smiju nan se Lidija Celić i Asja Čubrović, pa Enka
Petrina i Nada Jurin, te jopet jedna lipa cura koju više ne bi pripozna i uz
nju Mirjana Jakšić (šta se udala za Pattieru). U peton redu s liva pravi se
ozbiljan Branko Barački, koji je sta u mandroču, najbliže školi, a šnjin u
klupi san ja. Desno od mene su Božena Todorović i mala Matićka iz moje ulice, a
do nje jedan kojeg san zaboravija i jedan Polić. Ajmo sad u šesti red, di
isprid meštrovice viri Dario Nikolić (koji i danas stoji u dolačkoj buti).
Desno od njega su Joso Bilić i Branko Kužina, a skroz desno Braco Lovrić i
Marko Čupin. U najzadnjin, magarećin klupama, desno od meštrovice vidu se s
liva na desno: Zoran Kundajica, Marijan Belamarić, Srećko Makale i Zoran Kronja.
Ako ko more
javiti mi kako se zovu ovih troje šta ih se više ne sićan, neka mi javi. Bili
smo složna ekipa. A i u životu, koliko mi je poznato, svi su se držali uputa
koje in je dala naša meštrovica, pa niko nije od sebe napravija bleku veću nego šta je niti je
krenija nizbrdo, pa ni sada, pod naše stare dane nismo ošli skroz na kvasinu.
Manji dija naših s ove slike napušta nas je prija vrimena, ali – teke po teke – jopet ćemo se svi
naći na okupu, i gledati da prije svoje učiteljice uletimo u razred.