Među 72 glave s katedrale bilo je i naških renesansnih plemkinja i naških tobože renesansnih plemića (koliko god da su po puno toga slični današnjim pučanima)
KORIJENI: Šibensko plemstvo nije bilo
dubljih (imovinskih ili obrazovnih) korijena, pa su – od postanka Šibenika do
nestanka plemićkih prava u prvoj polovini 19. stoljeća - bile male razlike između plemića i pučana i u
razdiobi vlasti. Gotovo da bismo ih, jedne kraj drugih, mogli predvečer naći i
u nekoj od šibenskih lokandi, preteča kasnijih težačkih toverana! Ukratko,
plemićima su vlastitom voljom postajali oni, koji su bili brži, jači, žveltiji
i bezobzirniji od većine nepismena puka, a bilo je – u tim njihovim počecima iz
13. i 14. stoljeća - i nepismenih plemića. Prema tumačenjima Ivana Pederina u
studiji pod naslovom „Šibenik na kraju Srednjeg vijeka“, u ostalim dalmatinskim
gradovima samo je manji broj plemića nosio hrvatska prezimena, a većina imala
grčka, latinska i talijanska, pa neki – u 15. i 16. stoljeću - čak i
orijentalna. Prvobitni se Šibenik, međutim, sastojao od malobrojnih hrvatskih
velikaša i brojnijih doseljenika iz zaleđa i Donjeg polja, pa su se domicilni
plemenski običaji i nazivi bolje očuvali.
TITULE: O postanku plemstva u
Šibeniku, u Velikom sam rječniku šibenskih riči (šekondi dija, iz 2007.), na
šibenskom dijalektu, da se bolje razumimo, zapisao: „O tome ko će postati
plemić, odlučiva je državni suveren. Do 1102. najplemenitiji su bili najmoćniji
iz doseljenih plemena, a poslin prama zaslugama za državu, akonto kojih bi se
dobilo i koju veću parcelu. Od 1102. u Šibeniku je bilo i plemića Ugara, a za
njima su se do najmoćnijih uspeli Šubići Bribirski. Najugledniji su držali
vlast u gradskoj upravi, pa postajali vlastela. Za ući u plemićko vijeće, koje
je onda držalo svu vlast, bilo je dovoljno da čovik zna pisati i čitati, i da
je stariji od 18 godina, ali da je jači i moćnijih od sviju rešto. Bogatije
obitelji, šta su prid Turcima bižale u Šibenik, od Venecije su dobivale titulu conte.
PRVI PLEMIĆI: Šibenik je od početka ima svoje plemiće. Draganići
su nastali od Dragana, sina Golubova iz plemena Šubića; kad se Franjo Draganić
1738. oženija Margareton Vrančić iz šibenske grofovske familije, spojija je ta
dva prezimena u Draganić-Vrančić, i lipo mu je bilo. Među skradinskon vlastelon
najjači su do pada pod Turke bili Milogostići, od kojih su početkon 15. stolića
nastali Divnići, Malpašići, Mihetići i Lasići, a poslin i Mijagostovići. Od
1527. Habzburgovci uvodu titule: knez, grof, barun, vitez i plemić, a Venecija
conte i nobile. U 15., 16. i 17. stoliću i Šibenikon je vladala vlastela, a
pučani su priko svoga vijeća imali savjetodavni domet, pa su mogli samo kukati
i moliti. Kmetovi su vlasteli morali davati desetinu na vridnost zemje i
desetinu na prihod.
KUGA I ZADNJI PLEMIĆI: Velika kuga iz 1649. pomela je sviju iz
šest plemićkih obitelji i većinu iz većine ostalih, a samo ih se deset skroz škapulalo
tako šta su na vrime pobigle oli na Prvić i Zlarin, oli prama Dubravi, Danilu i
Bilicama, oli prefin do Venecije. Kad je došla Austrija, poslin pada Venecije,
od 1797. do 1806., priznala je sve plemićke statuse i svima dala titulu
grofova, a onda je doša Napoleon i svima to ukinija. Tek 1815. Austrija jopet
plemićima vraća njijovo, ali onda je za sve bilo kasno. Zadnji
popis šibenskih plemića, koji su onda bili i u sastavu plemićkoga vijeća grada,
potvrdija je u jednon spisu Antonio Simonić pok. Benedeta, ka javni bilježnik i
čuvar općinskog arhiva, dana 2. kolovoza 1817. Po familijama su to bili: Banovci,
Bovi, Corneri, Cortelini, Damjanići, Divnići, Dominisi, Draganić-Vrančići,
Fenzi, Feri, Fondre, Fontana, Galbiani, Gelpi, Ljubići, Marcatti, Mattiazzi,
Misture, Pellegrini, Pinelli, Semonići, Soppe, Striseo, Šižgorići,
Zavorovići i Zekmiševići. Njima triba pridodati i one koji su to bili prija
velike kuge, pa i još prija (kad su sklapali ugovor s Jurjon Dalmatincon), a
poslin in se loze zametnile: Dobrojeviće, Dragojeviće, Gonirbiće, Grčičiće,
Ivetiće, Martiniće, Mihetiće, Taveliće, Toboloviće i Tolimeriće.“
NEKI NOVI
ŠIBENIK: Prema suvremeniku Kandijskog rata i kuge koja ga je slijedila,
šibenskom plemiću, Frani Divniću i njegovoj Historiji Kandijskog rata u
Dalmaciji, od 150 plemićkih obitelji kugu je preživjelo njih deset, pa je nakon
1650. godine bilo krajnje otežano funkcioniranje gradske vlasti i preostalih,
ionako labavih, javnih službi. No, kasnijim je pregledima matičnih knjiga
utvrđeno, da je kritična masa šibenskog plemstva ipak nadživjela strašnu kugu
iz 1649. Prema Tomislavu Pavičiću i njegovoj studiji, pod naslovom „Šibenik u
Kandijskom ratu“ (izdanje Muzeja grada Šibenika iz 2008.), „za proučavanje
šibenskog onomastikona vrlo je važna matica rođenih Liber baptizatorum VI, s
upisima od 2. siječnja 1648. do 23. studenog 1669., koja se čuva u arhivu
župnog ureda sv. Jakova. Upisani podaci nam govore da su u vrijeme epidemije
kuge u Šibeniku mnoge obitelji nestale, a s njima i prezimena starosjeditelja
Grada. Uspoređujući antroponimnu strukturu Šibenika iz matice rođenih Liber
baptizatorum I (sadrži upise od 1581. do 1590.) s maticom rođenih Liber
baptizatorum VI (samo za godine 1650. do 1659.) vidimo da se od 1500 prezimena
iz matice rođenih, knjige I, u matici rođenih, knjige VI, pojavljuje svega 250
prezimena, dok se sva ostala odnose na novopridošlice. To nas navodi na
zaključak, da se nakon kuge formira novi antroponimni temelj Šibenika, u kojem
će se od tih 250 starih prezimena do današnjih dana sačuvati mali broj.“
PLEMIĆI PO
KVARTOVIMA: Kako navodi Kristijan Juran, šibenski plemići: Frane Divnić,
Dominik Simonić i Andrija Tranquillo 1651. pisali su mletačkom providuru za
Dalmaciju, da je kužna epidemija usmrtila 60 članova Velikog vijeća i dovela do
izumiruća šest plemićkih obitelji: Andreis, Križančić, Dragojević, Ivetić,
Indricis i Tavilić (iako su u kasnijim zapisima još neko vrijeme spominju
prezimena Tavilić i Dragojević). Prvi popis plemićkih prezimena nakon kuge iz
1649., onaj iz 1659. glasi: Divnić, Dobrojević, Draganić, Ferro, Fozza,
Kosirić, Ljubić, Linjičić, Mišić, Simonić, Šižgorić, Teodošević, Tranquillo,
Vrančić i Zavorović. Dvadesetidvojica plemića nalazila su se tada u Šibeniku, a
izvan grada kapetani Nadal Theodosio i Mihovil Draganić, dok su Petar Simonić i
Frane Šižgorić bili u Lombardiji, Nikola Draganić u Cremoni, Dominik Divnić u
Veneciji, Frane Dobrović na Levantu, Ivan Frane Ferro na Braču, doktor Ivan
Linjičić u Zadru, kao i Jakov Fozza, te Frane Simonić u izgnanstvu. Plemići su
uglavnom stanovali u Gradu, a najviše ih je prema popisu iz 1687. stanovalo u
župi sv. Trojstva (kasniji sv. Ivan) – ukupno 15, dok su ostali bili
raspoređeni u župama sv. Krševana (6), sv. Benedikta (2) i sv. Duha (1). Po
rodovima to je ovako: Semonići (ogranci Abbas, Perora i Grisanis) u pet
obitelji sa 32 člana, Divnići (ogranci Malpažić i Mihetić Dragojević) u četiri
obitelji sa 27 članova, Vrančići u četiri obitelji sa 25 članova, Šižgorići u
tri obitelji sa 22 člana, Mišići (ogranci Aqua i Balić) u dvije obitelji s 18
članova, te po jedna obitelj rodova Kosirić, Ljubić, Teodošević i Zavorović.
Ukupno je u Gradu bilo 156 članova plemićkog staleža, što je bilo oko devet
posto tadašnjeg gradskog stanovništva (uključujući Draganiće, koji su očito
boravili izvan Grada).
Većina plemića stanovala je u svoje vrijeme u Masnoj (desno) i u Kalelargi (lijevo), a danas tamo - kroz veći dio godine - nema ni plemića, ni pučana
ZADNJIH ŠEST PLEMIĆKIH PREZIMENA: Početkom
21. stoljeća među šibenskim je prezimenima vitalno samo njih šest, istovjetnih
s prezimenima šibenskih plemića (!): Dobrović (od nekadašnjih Dobrijevića, iako
tu vezu nije lako dokazati i na plemićkoj razini) – njih 9 u 4 obitelji,
Dominis (čiji daleki, plemićki korijeni
nisu samo hrvatski, nego i talijanski) – njih zadnjih 4 (2), Ljubić (najstariji
Ljubići su šibenski plemići zapisani početkom 15. stoljeća, a Ljubići koji su
doselili u grad poslije kuge iz 1649. su iz Plastova i Goriša; Ljubići iz Doca
su bili Morlaci iz Bogetića, koji su doselili početkom 18. stoljeća) – danas
njih 156 u 52 obitelji (jedan, najbliži plemićkim korijenima, još ima urarski
obrt u Kalelargi), Draganić Vrančić (najbliži plemićkim korijenima) – njih 6 (3),
Šižgorić – njih 27 (11), od kojih najvjerojatnije danas većina nema
plemenitaške gene, i Vrančić – njih 33 (10), uglavnom od doseljenih Morlaka
nakon 17. stoljeća.
NAPOMENA: Ovo je samo fragment iz slojevite studije u nastajanju, pod naslovom ŠIBENSKI PREZIMENIK, u kojoj će biti dubinski predstavljena prezimenska baština, ne samo iz grada Šibenika, nego i sa svih njegovih otoka, te iz njegova priobalja i zaleđa, na prostoru današnje Šibensko-kninske županije. Bit će to završna studija o šibenskom identitetu i njegovoj sudbini, uz već objavljeno petoknjižje (Veliki rječnik šibenskih riči, Šibenski teštamenat, Šibenska filozofija, Šibenska likaruša i Europski Šibenik). Sve te knjige moguće je nabaviti u Šibeniku, u knjižari Liber (zadnjoj u staroj jezgri, iza Ghetaldusova dućana), kao i na e-adresi: ivojakovljevic9999@gmail.com.