Prva desno je na ovoj slici iz 1958. bila kuća u kojoj je od 1441. do 1473. stanovao Juraj Dalmatinac, a do nje u nizu je i moja, u kojoj sam se rodio (u kužini, jer - dok je u jezgri pupao život - nije rodiljama trebalo ići u bolnicu na kraju grada)
NEIZBJEŽNA
SUDBINA ULICE JURJA DALMATINCA: Sve što se događa širom stare jezgre u Šibeniku
(ubrzano smanjivanje broja stalnog stanovništva, prodaja većine nekretnina
turističkim akterima izvan Šibenika i Hrvatske, urbana praznina od Dana mrtvih
do Uskrsa i bučna prenapučenost u većini dana i noći od Uskrsa do Dana mrtvih),
još je od prijelomne 1958. (kad je brojem stanovnika bila na vrhuncu, kao i
uoči kuge iz 1649.!) sudbinski zapisano u mojoj ulici, koja od 1945. nosi ime
Jurja Dalmatinca. Jer, te je 1958-e, u toj najstarijoj ulici u srednjevjekovnom
Šibeniku, stalno stanovalo čak 150 građana, a danas, na kraju 2018-e, samo ih
je 50, od kojih nas je većina starija od 60, a njih desetoro i od 75 godina. U
mojoj ulici danas živi samo jedno dijete (od pet godina), ali zato ima nas
30-ak koji ćemo u idućih 20 godina sigurno otići s ovog svijeta i iz naizgled,
još naše, sve praznije ulice. U većini kuća u ulici stanuje samo po jedna
osoba, nekoliko ih je posve prazno, a na tri su adrese ljetni apartmani. Pred
najvećom, ali i najzapuštenijom građevinom, zgradom stare preture, na broju 4,
njezina je skora prenamjena u hostel. Demografsku sudbinu moje ulice, kao
najplastičnije metafore nevesele sudbine stare jezgre, nisu odredile toliko
neharmonične politike razvoja grada unazad 60 godina ili pad nataliteta
domicilnih obitelji, nego novi standardi stanovanja i potrošačkih izbora.
Dvojica od zadnjih 30-ak starosjedilaca u ulici na slici iz jeseni 2011-e: moj ćaća u svojoj 92-oj i naš kućni prijatelj i najstariji susjed Škure (koji danas jedini zna sve o ulici)
SJEĆANJE
NA ŽIVOTNE UVJETE U STAROJ JEZGRI PRIJE 60 GODINA: Te 1958-e (kad sam ja kao
jedno od 30-ak djece u ulici išao u prvi razred prenapučene osnovne škole u
Docu) nitko u ulici nije imao automobil, a besplatnih je vezova za barke većine
obitelji u ulici bilo na slobodno biranje, na potezu od katedrale do mandroča.
Tada su doktori iz Doma zdravlja dolazili na kuću, a injekcije penicilina nam
davao Stipe Ercegović (otac dr. Ante Ercegovića), također na kuću. Do svih
majstora za kućne popravke naši su roditelji dolazili pješke, unutar jezgre, pa
nije bilo teško nabaviti ni najteže komade namještaja (od dućana Lesnine, gdje
je do sredine listopada bila knjižara Matica) ili godišnje količine drva za
ogrijev, uz ručni transport od skala pred svetim Lovrom ili od katedrale, pa
uzaskale do Ulice Jurja Dalmatinca. Uostalom, u staroj su jezgri tada bile
četiri osnovne škole, jedan vrtić, jedna tiskara, redakcija Šibenskog lista, većina gradskih ustanova, peškarija, pazar, Mala loža, brojni
dućani (koji su svojom ukupnom ponudom u Kalelargi, Masnoj i ostalim uličicama,
nadmašivali usporedivu cjelinu ponude prvih robnih kuća izvan starih jezgri), nekoliko
gostiona, desetak toverana, desetak improviziranih dječjih igrališta po malim
trgovima (tada - bez štekata) itd., pa se nekakav parkirni prostor nigdje nije ni spominjao, a kamoli
kao prvi uvjet za život i rad u jezgri. Naposljetku, u tom središnjem gradskom
prostoru noću se, od 23 sata, pa ujutro do 7, moglo normalno spavati, jer se
svaka vanjska buka brzopotezno rješavala kao remećenje javnog reda i mira.
Danas je to nezamislivo, i zato će se kroz idućih 20 godina – na tobože opće
zaprepaštenje i na zlokobnu fiskalnu štetu za gradske financije - gotovo u
potpunosti isprazniti i šibenska stara jezgra, koja je i dalje najveća u
Dalmaciji, ali više nikad neće biti (pretežno) naša.
Od zgrade starog suda iz venecijanske ere, na broju 4, uskoro će nastati hostel
POVIJEST
ULICE JURJA DALMATINCA U „KAZIVANJIMA O ŠIBENIKU“ IZ PERA JOSIPA JAKOVLJEVIĆA: Ulica
dijeli i spaja – zapisao je moj otac - dva najstarija šibenska predjela –
Goricu i Dolac, a formirana je još u 13. stoljeću kao prva ulica, u gradu
opasanom bedemima. Naziv je dobila po glavnom arhitektu šibenske katedrale, Jurju Dalmatincu, jer je veliki
umjetnik, od 1441. do 1473. živio u kući u kojoj danas stanuju obitelji
Berović, Guberina i Sekulić, na brojevima 15 i 17. Na njegovoj su kući dobro
sačuvan portal, kao i kruna na zdencu u dvorištu. Obitelj Orsini, kojoj je
pripadao Juraj, u Šibeniku je izumrla 1699. Ulica se proteže od palače Tambača
(ili Pellegrini), kraj Četiri bunara, do Kvartira. U središnjem dijelu ulice
postoji zgrada stare preture (suda) iz venecijanskog razdoblja, i crkvica
svetoga Grgura (iz 14. stoljeća). Na kraju ulice je Kvartir, kompleks zgrada
kojima dominiraju ostaci srednjevjekovnog samostana benediktinki, u koji se od
1806. do 1813. uselila Napoleonova vojska, pa u jednom dijelu čak držala i
zatvor. No, najstarija kamena kuća u ulici nalazi se na broju 11, gdje je sve do 1921.
stanovala šibenska plemićka obitelj Mijagostović.
Svako malo pred mojim vratima crkne bumbeta, pa je središnji dio ulice noću u mraku, a zamjena žarulje zna potrajati i više od 20 dana, jer najstarija ulica u gradu više nikom nije važna
TKO SU
SVE BILI STANARI ULICE U 1958., A TKO SU DANAS: Prije 60 godina u ulici je –
pobrojao sam to u suradnji s dvojicom još pamtećih, najstarijih susjeda - stanovalo
nas ukupno 150 Šibenki i Šibenčana, među kojima je bilo i desetak tada friško
doseljenih iz zaleđa, i 30-ak djece. Danas nas je samo 50, među kojima je samo
jedno dijete i desetak friško doseljenih iz zaleđa. Prije 60 godina u ulici su
stanovale obitelji sa sljedećim prezimenima: Medini, Lozić, Civadelić, Tambača,
Nikolić, Scoti, Brajer, Fantulin, Roca, Jakovljević, Bujas, Deljac, Suša,
Berović, Guberina, Baranović, Kitarović, Bašić, Kužina, Ivas, Belamarić, Rak,
Zorić, Ivančević i još tri obitelji „u prolazu“. Danas stanuju sljedeće
obitelji (pretežno sa samo jednim ili dvoje članova): Medini, Bećir, Bujas,
Spahija, Guberina, Nikolić, Bašić, Sekulić, Skorić, Jakovljević, Zimmerman,
Berović, Gulin, Jakelić, Računica, Ninić, Dolci i još tri „u prolazu“.
Kvartir, čiju je dušu zauvijek sačuvao moj susjed iz djetinjstva, Petar Ivas, u svojim kultnim "Sličicama iz Kvartira"
NAJPOPULARNIJI
NADIMCI U ULICI: Barbarija, Bobe, Ćurlik, Pujsa, Prde, Škure, Doktur, Krpaš,
Kunpir, Gude i Snjegulica.
NAJLJEPŠE
NOVELE O NAJLJEPŠEM DIJELU ULICE: Veliko djelo najpoetičnijeg šibenskog pera,
Petra Ivasa, pod naslovom „Sličice iz Kvartira“.
Iz bijelog potkrovlja moje friško obnovljene palače u Ulici Jurja Dalmatinca (koje s leđa gleda na ulicu, a odsprida na kanpanel svetog Dumenika), svim čitateljicama i čitateljima internetskog Šibenskog brevijara i Knjižare Jakovljević želim SRETAN BOŽIĆ I NOVU 2019. GODINU!